home > mjuzik > We Were Dead Before The Ship Even Sank

kontakt | search |

MODEST MOUSE: We Were Dead Before The Ship Even Sank (Epic, 2007)

Zahvaljujući blagodatima interneta uspio sam nabaviti novi, nestrpljivo iščekivani album indie heroja Modest Mouse debelo prije najavljenog datuma izlaska, što je postalo toliko uobičajena praksa da više nije ni uzbudljivo ganjati albume koji su friško procurili. Nakon odličnog albuma Good News For People Who Love Bad News iz 2004. Modest Mouse su pokazali kako svoj kulni status u indie krugovima okruniti i uspjehom na top listama, čime su samo zacementirali svoje mjesto u prvoj ligi. Pokazali su i sazrijevanje u svim aspektima i podigli letvicu za svoja buduća djela, tako da mi je vijest o dolasku gitarista Smithsa Johnnya Marra u njihove redove u najmanju ruku bila bizarna, jer mi nikada nije padalo ni na kraj pameti povlačiti paralele između ta dva benda, no nakon početne nevjerice ostaju činjenice da je jedan od njih kraljevao britanskom indie glazbom osamdesetih, a drugi se od opskurnih američkih indie spaljenjaka u zadnjih desetak godina isprofilirao u jedan od najboljih bendova na sceni. Također, frontmeni oba benda su specifični pjevači, jebeni tekstopisci i općenito autsajderi s kojima se svatko na neki način može poistovjetiti u nekoj situaciji, što ih čini frontmenima u punom smislu te riječi. No unatoč tim sličnostima, Modest Mouse i Smithsi su kao kruške i jabuke, i baš se pitam jesu li te paralele prolazile Johnnyju kroz glavu dok je pljugao sa Isaacom i dečkima iz benda kada im je na pamet palo da sviraju zajedno. U biti, nije ni važno.
[  ]

Ono što je trebalo biti jednokratno gostovanje rezultiralo je obostranom ljubavlju i Johnny je postao jedan od dečkiju iz benda uz povratnika Jeremiaha Greena, koji je zbog navodnim mentalnih problema otišao sa bubnjarskog stolca na neko vrijeme. Album sadrži 14 pjesama u kojima se prepliću razni nautički motivi, što mu daje određenu konceptualnu dubinu. Svježa krv iz redova Smithsa se ne osjeti na prvu loptu, no tipičan smithsovki groove Johnnyjeve gitare se na nekim stvarima itekako osjeti. Tu su očiti primjeri odličan singl Dashboard, u kojoj Isaac Brock iznosi svoje standardne, na prvu loptu pesimistične leitmotive ceste (''Oh, it should've been, could've been worse than you would ever know/Well, you told me about nowhere, well it sounds like some place I'd like to go'') uz disko ritam i vesele trube. Sličan groove, a bogami i tematiku, ima Florida, jedna od stvari na kojoj u ulozi pratećeg vokala gostuje i James Mercer iz Shinsa. To je pjesma s kojom se može poistovjetiti svatko tko je ikada bio nezadovoljan/a vukojebinom u kojoj živi i želio/la otići odande. No, izreka kaže, možeš seljaka izvući sa sela, ali ne možeš izvući selo iz seljaka, ili kako već, čega je i Isaac itekako svjestan (Even as I left Florida/Far enough, far enough, wasn't far enough). Mercerov glas briljira i na hitodnoj We've Got Everything, koja svojom veselo-ironičnom melodijom i cjelokupnim aranžmanom priziva atmosferu sa The Queen Is Dead. To je najbliže što su se Isaac i dečki približili Johnnyjevom starom bendu, od čijeg se utjecaja očigledno ne isplati sakrivati, pogotovo ako ti gitaru svira čovjek koji je nekoć kreativna okosnica dotičnih. To mi je jedna od najboljih stvari na albumu i prognoziram joj dug i uspješan život na raznim top listama ovoga ljeta. Little Motel je jedna od rijetkih ljubavnih pjesama u katalogu Modest Mousea, no tu nema patetike ili klišeja tipa ''ne ostavljaj me'' ili ''ti si meni/ja sam tebi napravio/la ovo-ono'', nego govori o prirodnom kraju veze nakon koje život ide dalje, ali na kraju uvijek netko nekome nedostaje, što su repovi koje Isaac ne želi vući ma koliko to bilo primamljivo, što jasno kaže u stihovima ''We fold and we had made a wish/that we would be missed/If one another just did not exist'' i pritom rješenje pronalazi u zaboravu.

Također jedna od meni omiljenih pjesama na albumu je Parting Of The Sensory, lagana stvar koja počinje u tipičnoj MM maniri, no u finišu se razvija u furiozan katarzični raspašoj sa violinama i naricanjem na koje bi čiča Tom Waits bio stvarno ponosan. Isaac u ovoj pjesmi pronalazi transcendenciju u krugu života, pri kojemu smo svi mi sastavljeni od ugljika i minerala koji su pripadali nekim drugim bićima koja su se raspala i pro kojemu ista sudbina čeka i nas (Dehydrate back into minerals/A lifelong walk to the same exact spot), što znači da će netko drugi ili nešto drugo korititi naš materijal (Some day you will die and somehow something's going to steal your carbon). Tu nema ništa transcendentno, no pri tom vječnom biološkom procesu spominje odvajanje osjetila (''The parting of the sensory/Carbon's anniversary/Just part them again if you please''), što ipak pokazuje tračak vjere u dušu, a također Isaac nije načisto s konceptom Boga (''Who the hell made you the boss?/We placed our chips in all the right spots, but still lost/Any shithead who had ever walked//Could take his ship and do a much finer job''), da bi ipak na kraju iste kitice sa ''Aw, fuck it I guess I lost'' ipak potpisao kapitulaciju. Gospodine Cave, vrijeme Vam je za penziju. Besmisao koncepta organizirane religije može se naslutiti i iz pjesme Steam Engenius (''Stasis is what you got/like a rickshaw getting pulled around by another rickshaw''), koja mi uz osmominutnu mrcinu Spitting Venom najviše vuče na klasični Modest Mouse sa Isaacovim razvaljenim glasom.

Načinom svirke, atmosferom i temom o kojoj pjesma People As Places As People govori Isaac i ekipa se nakratko osvrću na meditativni album The Moon And Antartica iz 2000. na kojemu je bilo puno spike o utočištima koje čovjeku mogu pružiti određeni ljudi i određena mjesta (''And the people you love but you didn't quite know/They're the places that you wanted to go''). Album veoma dostojno zaključuje poletna Invisible sa svojim pobjedonosnim refrenom, koji na neki način zaključuje alegorijski leitmotiv cijelog albuma još jednom nautičkom analogijom kojom Isaac prepušta stvari životnoj plimi (''I should just let it be/Well it's true that the moon can pull it back and forth away from me''). I neka tako radi, jer zasad brod imenom Modest Mouse drži odličan kurs, dobru struju, povoljan vjetar i ima najbolju posadu u svih sedam mora. Sretan mu put u najbolje bendove ljeta Gospodnjeg 2007. i mirno more!

ocjena albuma [1-10]: 9.5

vinko // 26/02/2007

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Skaredalen Funhouse / What Happened to The Little Blind Crow / It's About Time / Twister

ACTION & TENSION & SPACE / THE DEVILS TRADE / SPECTRUM ORCHESTRUM / I, USELESS: Skaredalen Funhouse / What Happened to The Little Blind Crow / It's About Time / Twister (2018)

| 18/10/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Pad

RABAT: Pad (2018)

| 16/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Falena

McKENZIE: Falena (2018)

| 15/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: It Came From The Garage!!, Vol. 2

RAZNI IZVOĐAČI: It Came From The Garage!!, Vol. 2 (2018)

| 14/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Full Circle, with Jah Wobble and Jaki Liebezeit, reissue

HOLGER CZUKAY: Full Circle, with Jah Wobble and Jaki Liebezeit, reissue (2018)

| 13/10/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*