Predugo je prošlo od zvanično prvog 'pravog' albuma ovih riječkih industrial meštara, naravno "13 zlatnih hitova" koji je polučio kontradiktorna mišljenja i brojna diskutiranja. Remiksirani "Obiteljska simfonija" ipak nije bio pravi album, a mnogi su zaboravili na ono prvo remek-djelo "Sirimmirissjeneboje eli patetika postoperatorija" http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=4711 s Gori Ussi Winnetou koji im stoji kao 'nulto' izdanje još otprije točno deset godina.

Provokativni i žestoki nastupi po regiji ustoličili su ih kao vodeći bend žanra s obzirom da se u žanrovski renome Laibacha baš i ne može redovito pouzdati kada zabrazde u pop ili artistički ekspresivne dekoracije (kao na primjerice posljednjem albumu "Also Sprach Zarathustra"), a povratak Borghesie unatoč odličnom albumu "And Man Created God" (2014) prošao je podosta nezapaženo. Novosadski DreDDup su opet priča za sebe koja vuče cijelu srpsku industrial scenu vjerno stajavši u undergroundu, dok je ostatak kreativaca daleko manje aktualan i ne prelazi okvire minorne popraćenosti, u boljim slučajevima lokalne atrakcije. Shodno tome očekivalo se da će OPP nastaviti suradnju s Menartom koji im je objavio prethodna dva albuma što su bila medijski vrlo dobro promovirana i prisutna po medijima, međutim desilo se to da je bend doživio velike promjene u postavi (između ostalog otišla je najupečatljivija figura Ratka Rural iliti Ana Njurensen) ovaj album je na koncu pripao najširem i već godinama najkorisnijem d.i.y. izdavaštvu u kome izvođač ovisi o samome sebi i uvijek nepredvidljivoj sudbini klikova na youtube, te downloada koji je u njihovom slučaju neočekivano besplatan. Unatoč tome bend sa samo dva originalna člana Armegeljon Espaljonom (gitara, elektronika), te bubnjarom i također stručnjakom za elektroniku Gospodin T.-ijem (treći je novopridošli basist Svemir Travica) svojski se potrudio fleksibino adaptirati usput prepravivši i popravivši neke ranije karakteristike koje se baš i nisu naspretnije uklapale u globalni im performans satkavši znatno mekšu materiju s obilatim naslagama frcavih pikanterija iz kurentne društveno-političke opscenosti cinično ironizirajući sav naš balkanski očaj u kome se brćkamo već dobrih četvrt stoljeća. S direktnim lirskim figurama glavnog tekstopisca Luke Bartola Aničića (dva potpisuje i bivša, spomenuta vokalistica) osnovno težište albuma nosi subjektivna procjena auditorija - koliko je nova vokalistica Ana Balkana a.k.a. Maca Šefica dostojna zamjena. Jest, nije ovo Bijelo Dugme da se sad naklapa kvalitativna relacija između Bebeka i Tife ili Black Sabbath nakon odlaska Ozzyja i svih onih epizodnih frontmena, no moje mišljenje je da Ana Balkana zadržava sasvim solidne i prihvatljive vokalne opsege međutim nema onu Ratkinu karizmatičnost i upečatljivu samouvjerenost što su pokazali živi nastupi.



Prvi singl "Politika" objavljen još u proljeće 2016. nastavio je s prepoznatljivim zvukom benda u žestokom maniru pojačanim elektronskim pristupom, no već idući "Ja se smanjujem" razvodnio je gitarski rad na račun brzog rasplesanog d'n'b/ popa kakvog, ruku na srce, valja prije očekivati od bendova tipa Lollobrigida i mnogih sličnih party legura koje tek zagrebu po površini Rob Zombie i Ministry furke. OPP su uvijek bili fokusirani na gitarski rad kojeg se ovdje nailazi tek u zamecima, a komplementarno cjelovito samo u nekoliko komada - provokativno višesmislenoj "Zguza u guzu" što bez ikakve dvojbe pripada segmentu Zombievih glam/ humpa-cumpa zajebancija, zatim u umjereno posloženoj "Magovi marketinga" sa ciničnim komentarom na propagandno-korporativnu mašineriju, dostatno temperamentnoj "Poljubi me, Bubi" koja po konfiguraciji pripada prvim gitarističkim radovima Ministry s konca 80-ih, te kroz "Molim se Bogu" koja je, pak, repeticija dobro znanih štoseva Let 3 u kombinaciji rock-punka i turbo folka.



Ostatak materijala premda ima slojevito koncipiranu glazbenu potku s različitim varijacijama suvremenijeg industriala s težištem u elektronskim zahvatima i nezaobilazno osebujnom poetskom kritikom koja istodobno umije provući kroz istu ušicu društveno-socijalni angažman i seksualne ili barem pseudoseksualne motive ipak nije enormno potentan upaljač spram hitova sa čuvenog prvog albuma. Troma "Zdrobi me u mahu" funkcionira poput posljednjeg mršavog albuma Marilyn Mansona, perverzan štos "Mama i tata" s eksplicitnom fabulom tek na momente doziva konotacije starog hita "LSD", ali bez onako drske poante, dok su polu-instrumental "TTNS - PATNS", najdulja i najtromija atmosferična "Sudar", te završna "Zrak" komadi za elektronske trendove s gothic šlihom koji u svojim temeljima još uvijek imaju industrial. Očito je da su kroz sve ove godine diskografske neaktivnosti OPP tražili friškiji zvuk nadebelo osluškivajući šta se zbiva u sferama kojima stilski pripadaju, te se dobrim dijelom priklonili elektronskom segmentu koji bi, hipotetski rečeno, mogao zaokružiti njihov kompletan obzor na idućim izdanjima sve više odmicajući od onih žestokih gabarita koji su na koncertima znali dosezati i metal konotacije, no činjenica općeg dojma jeste da tu pretvorbu vrše suptilno u obrnutom smjeru od Jourgensena koji je od početnog synth-popa sasvim slučajno fermentirao u tvrdi i snažan gitaristički thrash-punk/metal.

Evidentno je da su mnogo radili na remontu sa ciljem da ne ponavljaju gradivo, dali su sijaset lirskih b(l)udnica i dovitljivih štoseva transformirajući se u mekše zvučne teritorije ispipavajući puls auditorija koji nije zaboravio na njih, međutim kao značajni lideri žanra na našim prostorima nisu uspjeli ostvariti 'šus i druk' u glavu od početka do kraja. Previše vrludaju u toj potrazi nabacavši novotarije s kojima su podosta izgubili na autorski legitimnom i prepoznatljivom stilu, tako da je, što se mene barem tiče, ovih nekoliko potencijalnih hitova nedovoljna satisfakcija za sve ove godine iščekivanja albuma.

Naslovi: 1.Politika, 2.Ja se smanjujem, 3.Zguza u guzu, 4.Magovi marketinga, 5.Zdrobi me u mahu, 6.Sudar, 7.Poljubi me, Bubi, 8.Mama i tata, 9.Molim se Bogu, 10.TTNS - PATNS, 11.Zrak

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/08/2017