Povijest glazbe pop formata oduvijek je građena na osnovi djela onih koji su određenom trenutku te povijesti prethodili. Tako su New York Dollsi učili od T. Rexa i Rolling Stonesa, Stonesi od Muddya Watersa, Waters od Roberta Johnsona i tako u nedogled. U posljednjih se nekoliko godina kao prilično raširen glazbeni "pokret" pojavilo svojevrsno produbljenje iste teorije izraženo možda i prevelikom (s)vraćanju uzorima. Tako nešto moglo bi se promatrati kao širi fenomen odnosno kao sindrom ili, ako se grublje izrazim, bolest naše generacije pa uz modni revival devedesetih i glazbeni revival osamdesetih godina prošlog stoljeća dio "aktualne" generacije polako gubi čvrst identitet kakav su imale one prošle. Naravno, ova recenzija nije namIjenjena preispitivanju ili pljuvanju trenutnih pop-kulturnih trendova, već kao osvrt na navedeni nosač zvuka, no činjenica je da se, pomno slijedeći svjetske trendove, na hrvatskoj glazbenoj sceni polako stvara sve jača fronta izvođača s prevelikom dozom 80's synthova i 90's trapera koji izuzev nekima zanimljive scenske prezentacije, za ponuditi nema gotovo ništa.

Cliff Rocket, album zagrebačke garage-punk četvorke The Degs podsjeća nas na opisanu, dobru, staru tradiciju učenja, a ne ponavljanja i anakronog kopiranja. The Degs zato zvuče kao bend koji je učio od velikana (proto)punk scene šezdesetih i sedamdesetih godina, Oi! i Street punk bendova s početka osamdesetih, ali i najvažnije, kao sastav koji je spajajući glazbu svojih uzora s vlastitim glazbenim identitetom, napravio album koji zvuči profilno izgrađeno, svježe i autentično. Tako u trenutku kad većina agresivnijih žanrova zvuči tupo, repetirano, besciljno i pomalo kastrirano - dobivamo album čiji se sadržaj savršeno reflektira na naslovnoj slici koju bend drži na bandcampu. Naime, na tom mjestu stoji prizor rimske gladijatorske kočije koju vuku dva cafe racera iz prve polovice dvadesetoga stoljeća. Upravo takav dojam ostavlja ovaj album: oštar, brz, produkcijski i izvođački prljav, prašnjav i na trenutke na rubu izlijetanja. Jer kad Degsi jednom zagrizu na uvodnoj Mexico 202, ne puštaju vas tek tako iz imaginarne gladijatorske arene u kojoj njihovi instrumenti zvuče kao grmljavina motora motocikala, a glasovi kao unisono pjevanje rulje koja je netom proučila diskografiju legendarnih 4-skinsa. Uz odlične najavne singlove Here They Come i Could it Be So Hard, na albumu se ističu Noise and Panic koja formom podsjeća na power-pop dragulje šezdesetih, vrtoglava garažna apokalipsa zvana Johnny Said te Another Fool koja album zatvara u mirnijem tonu, čisto toliko da vas barem malo odmori za trenutak kada se album počne vrtjeti ispočetka.

Nakon što sam kroz nešto više od godinu dana slušao već navedene, odlične najavne singlove i nestrpljivo iščekivao pojavu albuma, na trenutak sam Degse stavio sa strane, s nekom podsvjesnom mišlju da od najavljenog materijala neće biti ništa. U tom se trenutku pojavio Cliff Rocket, album koji isijava epitom rokenrola - moć i upečatljivost, bez potrebe da bude priprost, banalan ili samodopadan. Tako su Degsi (ne)očekivano iznjedrili vjerojatno najbolji domaći album godine.

ocjena albuma [1-10]: 9

ivan blažinović // 06/12/2017