home > mjuzik > Soundtrack to a Murder

kontakt | search |

ENDLESS CONFLICT: Soundtrack to a Murder (D.I.Y., 2018)

Neke stvari se nikada ne bi smjele dogoditi. Ovdje možemo ubrojiti sve zle i loše stvari na svijetu. Čak i one iz kojih je možda kasnije i proizišlo nešto dobro, kao Organizacija ujedinjenih naroda iz Drugog svjetskog rata. Niti takve zle stvari se ne bi smjele događati. U stvari koje se ne bi smjele dogoditi možemo ubrojiti i razno razne oblike umjetničkog izražavanja. Ona umjetnička nedjela koja naprosto nagrđuju svijet, i nemaju neku drugu manifestaciju svojeg postojanja osim izazivanja zgražanja u drugim ljudima.

U to ulazi i Endless Conflict- Soundtrack to a Murder. To je jedna od onih stvari koje su kao pokvareni kasetofon u autu od starog, kojim si devedesetih s roditeljima išao na more. Onaj kasetofon kakav su svi imali. Nekako naprasno ugrađen u mehanizam između mjenjača i volana, koji zapetlja svaku kasetu koju staviš u njega. Žao mu je i ne radi to namjerno, ali si ne može pomoći jer je nekvalitetan. To je i suma emocija koje ova multiartistička grdobina u čovjeku izaziva. Ljutnju zbog utrošenog vremena, nelagodu zbog infantilne disonance u čujnosti, sram jer se osjećaš kao da si nasjeo na lošu foru, i bijes jer se to uopće dogodilo.

Zastaju mi riječi u pokušajima da opišem cijelu apsurdnu situaciju koja obavija povod ovom tekstu, i ne znam odakle krenuti. Od trenutka kad sam na poslu s dosadom proučavao Zakon o regionalnom razvoju Republike Hrvatske, i ugledao mejl u kojem urednik ovog džepnog e-zinea traži dobrovoljce za recenziranje Endless Conflict- Soundtrack to a Murder (dalje u tekstu: End-Con)? Ili u trenutku u kojem se nekoliko sati nitko nije javio, pa sam ja odlučio izvidjeti u čemu je stvar jer nemam pametnijeg posla? Ili kad sam se sjetio upaliti ovo?

Ne znam. Krenimo od trenutka u kojem sam urednika upitao postoje li ikakve informacije o End-Conu? Ne zna, a na internetu ne postoji skoro pa ništa konkretno. Samo mejl koji kaže: "Novi End-Con za recenziranje", nepotpisan, ali šalje Ilija Đuranović. Nisam siguran da shvaćam je li Ilija posrednik koji to samo šalje, ili se iza tog imena krije umjetnik, niti je li Ilija uopće stvarna osoba ili pseudonim. Detaljniji kontekst nisam dobio. Informacija koje bi me učinile pametnijim nemam. Guglajte. Ništa. Profil nekog menadžera na LinkedInu, par linkova na fejsbuk profile na ćirilici, i to je to. U privitku: neki .rar.

I da, nađu se ponegdje i neki opskurni portali koji kažu da se End-Con, opskurni projekt iz Ćuprije (I shit you not), vraća nakon duge odsutnosti. Ne znam kako sam doguglao do toga i ne znam uopće kakav je to nedostatak profesionalizma kamufliran u stage-personu koji ti u glavu stavi pomisao da je pristojno nekom portalu samo poslati svoj materijal na recenziranje, bez ijedne uljudne fraze ili informacije kojom bi se predstavio. U svakom slučaju, radi se o samouvjereno najgorem PR-u koji sam vidio.

Prođe tako pokoji dan, i odlučim ja vidjeti što se zapravo događa. Raspakiram taj .rar, i unutra se nalazi slika nazvana "Cover-Front" (iz toga sam zaključio da se valjda radi o glazbenom albumu, premda ne nužno), neki tekst u wordu i tri muzička fajla. Napetost glumi da biva sve napetijom i radi facu kao da je previše nategnuta guma.
[  ]

Otvorim word-dokument, a u njemu par kartica teksta o nekom istražitelju, sa zgodnim referencama na autistični segment zastarjele pop-kulture, i prepun seksističkih sentimenata, s vrlo ekstenzivnom rasističkom komponentom primitivno-balkanskog tipa, usmjerenog na Rome (da, frajeru, piše se velikim slovom) i izbjeglice s Bliskog istoka. Neki kao krimić, ili uvod u nešto takvo. Bilo je ubojstvo, sumnja se na Rome ili migranta, neki istražitelj, nešto. Valjda. Nisam siguran, nemam mentalne energije pamtiti što sam pročitao. Potisnut ću kroz koju minutu, to je obrambeni mehanizam koji sam naučio od mame.

Pustim si ona tri muzička fajla, i odmah poželim da mi je pri ruci zid da lupam glavom o njega. Lubanja mi nikada nije bila toliko razorena, a psiha toliko fragmentirana na komadiće, kao u trenutku kad sam čuo tu zvučnu ha'Shou. Za par godina ću taj trenutak navoditi kao trenutak u kojem sam konačno odrastao, kunem se. Dakle, radi se o pokušaju glazbenog suzdržavanja kraćenjem glazbenog komada na četrdesetak sekundi. U prvom trenutku sam pomislio da moj kompjuter ima neke raple od CD-a Architecture in Helsinki koji mi je upao u komp pred par mjeseci i unutra se kotura, pa se fajlovi ne mogu adekvatno očitati. Ali ne. To je zbilja tako. Netko se pokušao igrati minimalizmom, i fejlao kao reforma hrvatske državne uprave.

Mogu pokušati i ja biti ozbiljan sada. Napisat ću, neka ostane zabilježeno, da je ovdje riječ o pokušaju minimalne elektronike, u izričaju vrlo sažete, koji u principu čak i nije pretjerano loš. Razina glazbenog promišljanja je, doduše, krajnje početnička. Ideja da glazbeni stavci ove mini-suite budu nenaslovljeni, nego samo označeni brojevima koji sugeriraju njihove redoslijed izvođenja, u svojoj suštini nije pretjerano loša, i mogu konstatirati da pridonosi atmosferi. No, sama konceptualizacija i način na koji je ona izvedena nije ništa drugo nego šupljina u celofanu. U ovom slučaju, celofan je zgodan i sastoji se od koketiranja s konstatacijama o minimalističkim postupcima, misaonom sažimanju emocije na sekundu u kojoj se ona dogodi, i poigravanja s disonantnom elektronikom totalno zastarjelog suzvučja i elementarne produkcije. Šupljina se sastoji od činjenice da ovo sve skupa glumi avangardu i kriptičnost, a zapravo nije ništa drugo do proizvoda jednog klinca koji želi biti šokantan radi šoka. I pritom pomalo vući na trash.

Rezultat je da je ovo sve jednostavno loše. Želi ispasti loše i tome se nada, ali na način da svi uvide da je dobro upravo zato što je loše. Nije uspjelo. Bilo je loše i ostalo je loše, i nitko nikada neće reći da se u ovome krije nešto dobro, osim osobe koja je epitom hipstera i još može biti fascinirana anti-umjetnošću. Loš je cijeli kontekst u kojem se ikada moglo dogoditi da netko pomisli da je dobra ideja napraviti u paintu polu-apstraktni cover-front u kričavim crnim i bijelim bojama, s nazivom albuma napisanim konfekcijskim fontom. Loš je kontekst u kojem se to trpa u vezu sa sastavkom kakav je dečko iz klupe lijevo iz mog razreda pisao u sedmom osnovne kad je tema za zadaćnicu bila "Agatha Christie ide u jugoistočnu Europu". Loš kontekst je kad netko misli da je dobra ideja napuniti taj tekst seksizmom i rasizmom i vjerovati da je to dobar trash. Loše je i kad za to sve napravi zvučnu pozadinu od minute i pol, u tri stavka, od par slojeva odsviranih na sintaču iz vremena Busheve administracije.

Dobro bi moglo jedino ispasti u slučaju da me ekipa s Terapije odlučila istrolati da napišem ovaj tekst, iz nekog njihovog razloga koji sad ne mogu skužiti. Ali to se vjerojatno nije dogodilo, pa o tome neću maštati.

Savjet umjetniku: avangarda zbog toga da se bude avangardan je iz mode izašla još u doba prije samoupravnog socijalizma.

Savjet svima koji ovo čitaju: ako ikada i uspijete pronaći ovaj materijal na internetu, nemojte ulagati vrijeme u to. Radije pročitajte koji članak ovdje na Terapiji i napravite dva skleka. Kvragu, nemojte ni ulagati vrijeme da pronađete ovo.

johnny mcfearless // 24/05/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Dose Your Dreams

FUCKED UP: Dose Your Dreams (2018)

| 18/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: All Our Sins

COLD SNAP: All Our Sins (2018)

| 17/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Where the Dogs Will Never Sleeps, EP

YURODIVY: Where the Dogs Will Never Sleeps, EP (2018)

| 16/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Živ

Hesperian Death Horse: Živ (2018)

| 15/09/2018 | tomislav |

>> opširnije


cover: Dojde jazik

KAZIMIR: Dojde jazik (2018)

| 15/09/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*