Što li sve ne bi dali ovi momci iz Kölna da su imali prilike biti dio rock scene iz doba izvorne psihodelije, progressiva i krautrocka? Očito je, mnogo toga jer su potpuno uronjeni u zvuk i sadržaj tog vremena od cirka polovice 60-ih do onog dijela 70-ih kada su punk, new wave, a i disco stubokom izmjenili postulate popularne glazbe. Čak im se nedavno objavljen prvi živi zapis zove "Live '71 (RSD' 18 Edition)" navodeći da je snimljen 25.08.1971. što asocira na razdoblje kada su djelovali bendovi poput Cluster (prvotno Kluster), Amon Düül, Can, Faust, Neu!, a bome i Yes, Pink Floyd, Soft Machine, Van der Graaf Generator ili Emerson, Lake and Palmer. Sve je to utkano u tančine kod njihovog specifičnog retrogradnog pristupa kombinacijom krautrocka i prog-rocka s prepoznatljivim zvukom i akcentom tadašnje produkcije premda su kao bend startali tek 2000. i od tada neprestano rade kao trojac - Christian Koller (vokal, gitara, ponekad i klavijature), Gerald Kirsch (bas) i Nick Mavirids (bubnjevi, prateći vokal, klavijature). Dugo su se pripremali za prvo pravo izdanje ostavivši iza sebe tek jedan demo "The Rhizome Archives" prije nego će 2009. objaviti debi album "Rhizome", a onda opet napravivši ogromnu vremensku pauzu od 8 godina do njegovog nasljednika, drugog albuma "Vortex" objelodanjenog u ljeto 2017.



I desilo se to da im je ovaj treći album nekako stigao prije vremena, niti godinu dana nakon "Vortex" isplivavši iz skrivenog instrumentala "Floating (reprise)" koji se nalazio na njemu, a povezuje na idealan način ova dva albuma spojivši i krautrock i prog na osebujnim natruhama world musica odsviranog akustičarski poput sitara. No, pak, daleko od toga da im je kompleksnost aranžmana prioritet, nikako. Ova trojka umješno baražira osnovne elemente oslanjajući se prvenstveno na zvuk i dojam, ali nikako ne i etiku suštog progressiva koji zna biti vraški zapetljan, pa tako pružaju kratke vokalne "Madbeth" i "Reversed" referirajući se na ludost svjetskih lidera oblikovavši format u plesnom tempu specifičnom za klasične singlove 70-ih, a što je meni zapelo za uho jest da Koller ima vrlo sličan Ozzyjevski raspon visokog tenora skoro do falsetnog ciktanja. Zanimljivo u svemu tome jest pristup s obzirom da u gotovo svim pjesmama istovremeno koriste sve navedene instrumente ostavljajući dojam postave s najmanje 4 svirača, pa sad, kako zvuče uživo i na koji način nadopunjuju te nadosnimljene sekvence pitanje je na koje može odgovoriti samo auditorij koji ih je gledao...

Album je takoreći podijeljen stilski na te dvije frakcije, a onu drugu, krautrockersku objedinjuju daleko duži instrumentali "Homagotago", "Sunrise" i "Sunset" u kojima se ističu vitalne osobine žanra s minimalističkim dinamikama, dok su ostatak ne osobito dugačkog materijala od svega nepunih 35 minuta još dvije pjesme što vuku asocijacije na "Vortex". Sve skupa ima svojih zgodnih trenutaka u kojima se osjeća da unatoč ogromnom vremenskom odstupanju postoji zajednički duh sa 70-im godinama, no pronicljivo su izbačeni eksperimentalni štosevi s obilatom psihodeličnom seansom. Toga ovdje nema, tek u tragovima, a istini za volju, što je prava psiho-rokačina ako nema egzibicija i nenadanih izleta u nepoznato? Tako da ovaj sasvim pristojno sređen i odsviran album tek duhom i ambijentom zamiriši na mlade dane ovakvih žanrova...

Naslovi: 1.Floating (reprise), 2.Madbeth, 3.Homagotago, 4.Reversed, 5.Sunrise, 6.Distance, 7.O.t.b. field, 8.Sunset

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 03/06/2018