Švedski underdround death metal bend iz grada Örebro (150 km zapadno od Stockholma, 150.000 stanovnika) kroz kojeg je do sada prošlo čak 43 gostujuća glazbenika, od toga najmanje 30 pratećih vokala, te je postavu mijenjao, dopunjavao i popunjavao još jedno desetak puta, u proljeće 2020. je dogurao do 13. studijskog albuma. Kako unatoč dugačkoj karijeri od više 20 godina (počeli su još 1998.), vođa, gitarist, basist, klavijaturist i programer Lord K Philipson, te frontmen Jörgen Sandström koji su zajedno od samog osnutka neprekidno šetaju eksperimentima u potrazi za avangardnim izrazom nisu uspjeli pridobiti ciljani metal show-biz, posljednja 4 albuma su realizirali u d.i.y. izdavaštvu. Na ovome albumu imaju još lijepu Ellinor Asp na vokalu (debitirala na desetom albumu "There is no Earth I Will Leave Unscorched", 2014. koji je dobio puno kritika zbog djetinjastih tekstova), Dirk Verbeurena (bubnjevi, radi i sa čuvenim ćelavcem Devin Townsendom) i Lasse Johanssona (solo gitara) s kojima su snimili prethodna 3 albuma, te bi se praktički moglo reći da su pronašli jednu kompaktnu družinu koja prati njihove nimalo jednostavne stilske i sviračke zahtjeve. Ako ih krenete tražiti po officijelnim web-stranicama poput bandcampa, instragrama, twittera i www.theprojecthate.net, dobiti će te informacije da se radi o 'opasnim' i 'zabranjenim' stranicama, ali, zar je ovo vrijeme u kome živimo išta manje bezbijedno da bi se plašili web-stranica? Ono što ovdje dočekuje slušatelja su epske pjesme, njih samo 6 u duljinama iznad 12 minuta i svaka je poput symphonic-metal opere nabrušene death elementima surađujući s industrial i EDM fluktacijama, a ako nađete podatak da se radi o avangardnom death-industrialu, to je također točna konotacija. Gitare su teške, bas je izrazito istaknut što je i određena prednost, bubnjevi su čvrsti, koji puta i pojačani programiranim sekvencama. Vokal Ellinor je čist, onako često poluoperski u tradicionalnom heavy stilu koji više cilja na power ili symphonic metal, a muški je s grubim režanjima i uobičajenim growlom. Pjesme imaju teatralni kontinuitet, a u nekima su prisutni i još neki gosti poput Johan Längqvista, trenutnog vokalista Candlemass u ponajboljoj "Diatribe cult" gdje se jasnije postavljaju električni faktori. Istina, dobri poznavatelji benda tvrde da je njihova formula postala ustajala s onime suhoparnim što se naziva 'sotonistički', no zar i mnogi horror filmovi nemaju vrlo sličan scenarij?



Mnogo toga se ovdje može prikazati i kroz 'drakonijan' epskim pjesmama u vrlo čudnim spojevima jezgrovitog death zvuka pomješanog s elektronikom, pa čak i power metalom oivičenog upravo tim kombinacijama ljepotice na vokalu i muške zvijeri, a sve ovo nimalo ne zahtjeva neki dubokoumni i analitički faktor kod slušatelja jer iza svega ovoga stoji, evidentno je, veliki kreativni talent koji se miješa s mekanim interludijima, sjajnim riffovima i gusto sabijenim slojevima svega i svačega. Za slušati, ovo je poprilična milina: ima i melodija i šuseva i sjajnih intervencija, ali druga stvar je baš taj faktor kojeg pronalazite na web-stranicama. Tekstovi su antikršćanski i bogohulni, samo nisu slavljenje Sotone, tako da u njima i cvate pomalo morbidne horror ljepote, a bome i romantike. Produkcija je ono što svaki ljubitelj ovakve glazbe može uočiti odmah od uvodne "Kill everyone" s melodic-death karakteristikama, a pravi biseri su elektronski beatovi koji služe za lagodniji odmor. Kroz album se neprekidno šaraju usponi i padovi u kojima se osjeća i hard-rock riffova (pogotovo u "Greatness") s gordom željom ka stvaranju velebnog ostvarenja napucanog svime i svačime, jedino što im fali su hip-hop dionice. Da vam približim vokal Ellinor: ona je mlada Zdenka Kovačićek. Ako nju ne možete svariti, teško da će te i ovaj bend, premda je, kažem, jako lijepa žena, no The Project Hate MCMXCIX, nazvani po godini osnutka rimskim brojkama, ne mare mnogo za feedback čuvene kurtoazije metala gdje su glavne osobine nevine pričice o razmatranju Boga i Sotone, mitova, seksa, grijeha i friškog mesa za razvlačenje. Ovo je puno dublje kategorički uronjeno u konceptualni spektar onoga što metal jeste i što treba biti nakon Covid-19.

Dorečene pjesme, simfonijski ukusno razrađene, poprilično dugačke, nekima i predugačke tražeći puno kraće i sabijenije formate od barem 6 minuta, ali ovakav stil kojeg imaju The Project Hate MCMXCIX nimalo nije lako sabiti u radio-friendly gabarite. U određenu ruku, ovo je čak i remek djelo.

Zanimljivo, CD su štampali samo u 200 primjeraka, a toliko su se trudili. Tiraž je, naravno, rasprodan.

Naslovi: 1.Kill everyone, 2.Atonement, 3.Sacrifice, 4.Diatribe cult, 5.Greatness, 6.Birth

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 20/03/2021