Mislim da do sada na Terapiji nismo imali prilike pisati o glazbenicima s Malte koliko se sjećam. Biti će da je Mikaela Attard prva i to drito u glavu, ona je ni manje - ni više predstavnica modernog metala s aditivima deathcorea, nu-metala i symphonic primjesa što sve skupa zvuči vrlo privlačno, za prvi put i pomalo nevjerojatno kad se posluša kakav raspon glasa ima. Od grčevito grubog i osornog harsha, pa hrapavih dionica za koje bi se u šusu pomislilo da su tipično muški sve do senzibilnih, vrlo visokih soprana u skoro najvišljim feekvencijskim registrima. Vokalno je sjajna, nema pogovora. I Slađana Milošević joj može biti zavidna.

Još kao klinka (rođena je 1993.) počela je učiti svirati klavir i klasičnu glazbu, pobjedila je na lokalnom Pop Idolu 2006. i onda je s 13 godina snimila prvi singl "My heart still feels the same" u Londonu, a potom je nastupala u Južnoafričkoj Republici, Londonu i Italiji. 2010. objavljuje prvi EP "Hear me Out", proglašena je najboljim novim izvođačem i najboljim ženskim izvođačem, te dobila priznanje za najbolji izvozni malteški glazbeni proizvod. Neke od tih pjesama su adaptirane i u akustičnim verzijama, koristile su se i u filmovima, surađivala je s Rockestra, Xirka Rock Band i Martyrium, te s legendarnim njemačkim bubnjarom i multiinstrumentalisom Marco Minnemannom na njegovom albumu "My Sister" gdje je otpjevala dvije pjesme. Marco je, usput svirao sa Steven Wilsonom (Porcupine Tree), Kreator, Joe Satrianijem, Paul Gilbertom, Tony Levinom, H-Blockx... danas živi u San Diegu, a jedno kratko vrijeme je bio 2011. unajmljen da lupa bubnjeve na turneji Dream Theater. Momentalno je član progressive-rock benda The Mute Gods kojeg vodi Nick Beggs, basist KajaGooGoo. Ovaj debi album na kome nema ništa od materijala iz te faze djetinjstva očito se pripremao poprilično dugo, a ako bi ste pomislili da je pred nama neka nova Poppy slatkastog glasića koja se stihijski priključila metalnoj branši, varate se. Ovo je opasna ženska koju bih otprve nazvao nasljednicom Otep Shamaye, no za sada još nisu poznati njeni seksualni afiniteti. Rekao bih da je straight po vrlo izazovnim promotivnim fotosima, no niti to ništa sigurno ne znači izuzev da je ovdje skovan moguće sasvim produktivan biznis na dugačke relacije. U njenoj produkciji s kompletnim potpisom glazbe, stihova, vokala i svirkom klavijatura (materijal je miksom i masteringom obradio čuveni Tue Madsen), te samo s gostujućim Marco Minnemannom (bubnjevi) i radom na 'žicama' Kyle Faruggija (gitara i bas, dakako), ovih 10 pjesama u iznosu od 50 minuta brutalno se obrušavaju na demonizaciju društva mračnim lirskim parametrima u kojima ima svega i svačega takoreći kaotičnog i paklenog u onim relevantnim omjerima metal poetike koja ne koketira s putenim, već demonskim i čudovišnim: od pakla do nebesa, ljudskih zloćudnih pohlepa, laži, mržnje, jebenih bolesnika u glavi, mentalnih poricanja, šutljivih cerekanja, jebenih lica blagoslovljenih svjetskom sramotom i općenitog kaosa kojeg vrlo dobro prikazuje od pjesme do pjesme stvarajući himne nove generacije koja zna ostavštinu i pozadinu ovakve percepcije.



Album počinje ambijentalno izgrađenom, kraćom laganicom "Into a new hell - intro" samo sa simfonijski raspoloženim tipkovnicama, šteta zbog kratkoće, ovdje se mogla razvezati monumentalnija struktura, a onda odmah šiba prvi singl "Bring me blood" kratkih riffova (ima i djenta) i promjenjivom ritmičkom konstitucijom šetajući iz metalcorea u deathcore dajući prostora i za melodične, te ambijentalne intervale po čemu se već otprve uviđaju kompleksni kompozitorski zahvati kao i u narednom singlu "Chaotic mind" gdje se Mikaela izvrsno predstavila s nekoliko vokalnih oktava sjajno predočivši bogom dani talent. Kroz red kaosa i stalnih kompleksnih prevrata slijede galopirajuća "Disenthralled" (moj osobni favorit premda je završnica u mid-tempu), tromija "Nightmare" poput usporene Pantere recimo a'la "I'm broken" u koju se ubacilo mnogo melodičnih intervala i psihodelije razvučenih na čak skoro 7 minuta i opaka "Death dance" (6 i pol minuta) uvrnuto bolesnih koincidencija o ovome pokvarenom svijetu fiksiranih u čvrstom deathcore/ symphonic/ thrash konceptu, čak i preobimnom zahvatu za debi album. U njoj gotovo da je sažeta jezgra modernog metala 21. stoljeća, a to svakako nije za odbaciti.



Zadnji dio sadrži orkestriranu laganicu "Abyss" previše nalik na Nightwish i Arch Enemy, no u njoj se Mikaela pokazuje kao vrsna klaviristica: uvod je predugačak, čak 2 i pol minute prije 'šusa' laganog bubnja, ali vrlo brzo postiže željeni klimaks hita koji bi po parmetrima jednog dana mogao postati "Nothing else matters"; osim toga, izvedba nema niti jedan 'pop' klišej razvijajući se atmosferično bez ikakvih repeticija, a to za prvu ruku uvijek umije biti klopka auditoriju. Nema dvojbe, ovdje je Mikaela prikazala svoj veličanstveni talent naukovanja klasične glazbe u kojoj je sramota ponavljati gradivo već odsviranog notnog pisma. "Enthalpy rage" vraća energiju razbarušenih riffova i rascjepkanih tempova, a bome i neočekivano sujetnih izleta u ambijentalnost s bogato atmosferičnom strukturom. Teško se ovdje oteti dojmu da su zadnje dvije pjesme "Ophidian's whisper" i "Room hell" zakrpe samo da popune prostor, ni govora, kompleksne su i vraški odsvirane, a obje imaju velike šanse postati punopravni takmaci deathcore/thrash velikanima poput Whitechapel, Fuck The Facts ili ranih Suicide Silence samo s posve drugačije strane, dakako ženske, ali i artističke.

Kompletna građa kompozicija je progressive naravi naširoko rasprostranjenih horizonta poput David Bowiea koji je oplemenio čitav klasični rock and roll 50-ih i 60-ih uvođenjem modernističke i avangardne strukture, a čini mi se da je ova izuzetno lijepa i mlada Maltežanka na vrlo sličnom putu da oplemeni metal već sa svojim debi albumom uronivši potpuno u suštinu modernog izraza sa 27 godina. S toliko godina si je Kurt Cobain raznio glavu sačmaricom. Mikaela zasigurno neće. Ona je tek počela da osvaja. Možda prekasno? Ni govora. Pred njom stoji, nadam se, blistava karijera, a ovo je van svake sumnje jedan od najboljih i najkoherentnijih metal debi albuma ove godine koji ne pristižu iz USA, Britanije ili Zapadne Europe.

Mikaela je apsolutni pobjednik na listi najljepših i najprivlačnijih žena treće decenije 21. stoljeća, nova boginja heavy scene s odličnom glazbom i tekstovima za razmišljanje. Seksualna ljepota i umjetnički komplementarno bogatstvo metal izraza u jednome.

Naslovi. 1.Into a new hell - intro, 2.Bring me blood, 3.Chaotic mind, 4.Disenthralled, 5.Nightmare, 6.Death dance, 7.Abyss, 8.Enthalpy rage, 9.Ophidian's whisper, 10.Room hell

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/11/2020