home > mjuzik > Shadow of Fear

kontakt | search |

CABARET VOLTAIRE: Shadow of Fear (Mute Records, 2020)

Zasigurno najčešće spominjano ime kada je u pitanju industrial i EBM, te rana electro scena jest Cabaret Voltaire, bend iz Sheffielda koji je startao još davne 1973. otprilike s vrlo sličnih pozicija poput američkih Suicide ili njemačkih Kraftwerk, a kroz bogatu karijeru ustoličili su brojne promjene stilova i zvukova neprekidno eksperimentirajući s trendovima koje su koji puta i sami osmislili. Imali su različitih faza potpune kakofonije, slobodnih improvizacija, minimalističkih mantri (2019. im je po prvi puta objavljen čudnovati soundtrack "Chance Versus Casuality" snimljen još 1979.), neobičnih poduhvata spajanjem punka i elektronike, post-punka i funka, synth-wavea i industriala, krautrocka i elektronike, elektroakustike i synth-popa, industriala s post-punkom (treći službeni album "Red Mecca" je 1981. uvršten među 10 najboljih po izboru NME), pa su bili otišli i u disco i funk i house, a naposljetku i u techno, ali su neprekidno zadržavali mračnu koegzistenciju sadržaja temeljenu na depresiji, tegobama, unutarnjim paranojama, koji puta i na onostranom životu promatrajući ga iz aspekta mrtve duše koja još uvijek lebdi negdje u ovome svijetu zarobljena metafizičkim silama koje joj onemogućuju konačan transport u beskraj.
[  ]



Imali su i brdo hit-singlova na britanskoj independent listi ("Nag nag nag", "Three mantras", "Seconds too late", "Silent command", "Walls of Jericho", Yashar", "Just fascination", "Sensoria"...), a kada ih je napustio Chris Watson 1983., te ih uzeo Virgin Records/ Some Bizzare, taj položaj kultnog benda se pretvorio u očekivanje komercijalnih čudesa i uspješnica koje nikako nisu uspjeli materijalizirati u UK hit top-40 pa da se vrte rame uz rame ondašnjih sukladnih imena, bilo The Human League, Depeche Mode, Yazoo, Blancmange, Eurythmics ili bliskih ABC, Simple Minds, Ultravox, Visage, Duran Duran...



Osnova benda, Richard H. Kirk (21.III 1956.) specifična individua na synthovima, trakama, programima, gitarist i multiinstrumentalist, te frontmen i basist, a i povremeni gitarist Stephen Malinder (1.I 1955.), vlasnik i izumitelj unikatno čudnovatog načina šaputavo-prigušenog pjevanja bijesa i srdžbe, dakako preteče darkerskog, a i brit-pop izraza, nikad se nisu odali prostituciji povlađivanja potrebama komercijalnog tržišta, čak niti u fazi kada su bez problema imali sve otvorene šanse za konačan uspjeh sa singlom "I want you" 1985. koji je došao tek na UK no.91, a bio je veoma popularan i u našim krajevima postavši alternativni seksalno-erotski pandam "Don't you want me", mega hitu njihovih lokalnih, svjetski popularnih prijatelja The Human League. Vrtio se po ex-Yu, Ante Batinović ih je šakom i kapom transportirao u svojim radio emisijama "Rock ekspress" i "Po vašem izboru" na Radio Zagrebu da je ljudima skoro već muka bilo od Cabaret Voltaire. Sjećam se, jednom 1985., negdje ujesen subotnje popodne emisija Drugog programa Radio Zagreba u kojoj je Batinović dobio termin od 13 do 19 sati da radi što ga god volja, onako kao DJ, kompletan autor i najvljivač, a usput su se mogli i slušatelji javljati direktno u eter. Jedna cura se javila i rekla 'Ante, daj prekini već jednom s tim Cabaret Voltaire, strahovito si dosadan, pretjeruješ s njima'. Pa, donekle je i bila u pravu. Batinović ih je vrtio prekomjereno od extended verzija, remikseva, studijskih zapisa, b-singlova, uglavnom 1985. je bila njihov vrhunac, a stari Ante je to na vrijeme shvatio u doba kada je imao strahovitu medijsku moć kakvu si nitko u ex-Yu na medijima s rock i underground strane nije mogao priuštiti. Usput, hvala mu zbog toga.



Na zvaničnoj listi singlova najbolji plasman ubrali su sa gotovo nepotrebnom "Keep on" 1990. (UK no.55) kada su se ušaltali u house, a solidan su imali s obećavajućim "Don't argue" (1987, UK no.69) i "Here to go" (također 1987., UK no. 88) s ponajboljim, vrlo zabavnim, plesnim, ali vraški futurističkim albumom "C O D E" (EMI Records, 1987) koji je prerano došao i malo tko ga je razumio i shvatio jer je bio prenapredan i avangardno postavljen kao opozicija Kraftwerku koji su do tada obavili totalnu preobrazbu krautrocka/ electro-popa/ synth-wavea u isklesani obrazac iz kojega će niknuti techno, trance, tribal i ostali kibernetičko-sintetski žanrovi koji su sve manje pažnje posvećivali instrumentalizaciji, a sve se više fokusirali na savršenoj 'pop' produkciji i općoj prijemčljivosti bez ikakve eksperimentalizacije. Richard H. Kirk je već u to vrijeme imao computer-generated (kompjuterski generiranu) instrumentalizaciju na kojoj je radio godinama i mogao je prije gotovo bilo koga u svijetu imitirati i samplirati bilo koji zvuk što se i nije tada osobito cjenilo, pogotovo je bila nerazumljiva naslovna pjesma, završna "Code" u kojoj Malinder šaputavo drsko zbori između stihova 'daj mi svoje ime, daj mi svoju šifru' ('give me your name, give me your code') što je danas posve jasno da se pjesma, a i kompletan album odnosio na modernu tehnologiju koju su već tada oni znali u tančine da će se cijeli svijet kad-tad usredotočiti na kompjutersku tehnologiju i programe u koje možeš ući tek samo uz adekvatne username i passworde. A tko je to 1987. fermao?



A kako je neka slavna karijera ova dva iznimno potentna kreativca naprosto propala pojavom techna i sasvim drugačije, daleko pristupačnije i bezazlenije rave najezde generacije početkom 90-ih koja je imala apsolutno pogrešne stavove o percepciji ultimativne elektronike, tako su Cabaret Voltaire u svojim čak i najboljim godinama završili funkciju i razišli se. Malinder je kao novinar otišao u Australiju gdje se već 25 godina bavi žurnalistikom povremeno objavljući tu i tamo poneki rad (2019. je objavio vrlo dobar, hm, debi album "Um Dada", Dais Records), a Richard H. Kirk je od raspada 1994. nanizao desetke albuma, EP-ijeva i raznoraznih izdanja pod 50-60-70 različitih imena, nekih 20-ak je potpisao svojim imenom, neke kao Sandoz, Electronic Eye, pa Chemical Agent, Dark Magnus, King of Kings, Dr. Xavier, Harold Sandoz itd., i evo, da bi se sad po prvi puta nakon 26 godina pauze pojavio kao Cabaret Voltaire, imenom koje odaje počast istom mjerom kao što to odaje Joy Division, The Smiths ili Nirvana.



Ovaj novi materijal je prije svega punopravni član Cabaret Voltaire diskografije, prvi takve vrste u 21. stoljeću i Richard H. Kirk ima bezuslovno pravo da se tako i potpisuje. Istina, bez Malinderovog prepoznatljivog vokala to nije 'to', ali je scenografski i konceptualno odlično postavljeno kroz minimalističke elektronske fuzije uvodne "Be free" u kojoj koristi samplirani vokal na sporiju world-music dramaturgiju vrlo blisku onoj kakvu znaju upriličavati Yello, njegovi vrlo dobri stilski kolege iz Švicarske s kojima je ustvari i otpočeo ovakav kohezivan stil povezivanja pop glazbe, orijentalija i psihodeličnih egzibicija. Prvih pet pjesama su ustvari 'prolog' i mogu vrlo dosadnjikavo proteći kroz percepciju današnjeg techno-freaka kao chill-out štivo, u najboljem slučaju kao zagrijavanje, ali sve su to psihodelične varke; naredna "The power (of their knowledge)" već ima programatskog alternativnog šliha koji doduše nije onaj zabavan kao sa "C O D E" albuma, ali tu je negdje, s puno eksperimentalija, šamaranja (doslovce pljuski kakve do sada nisu uprličene u pop glazbi) i sampliranih vokala s angažiranim tekstovima, vrlo opasnim i prijetećim, daleko drugačijim od Kraftwerk koji su čisti i striktno ciljani na tehnologiju. Richar H. Kirk ima 64 godine i nije mu bitno emotivno raspoloženje, fokusira se na društvo, politiku i socijalizaciju isporučivši odličnu treću pjesmu "Night of the jackal" koja je po parametrima negdje poput "Sensorie" i Kraftwerkovog "Computer love"; bori se da ne upadne u zamršeni svijet internetskih i alkoholnih ovisnika, a da opet ostane priseban i moderan prezentirajući pozadinu pubovske kulture druženja po Britaniji, prljave podrume i kompletno zaokružen proces društva i ekonomije u rasapu, "Microscopit flesh fragment" je u tom pogledu jedna od onih pjesama koje će stari fanovi otprve prepoznati zbog eksperimentalizacije i korištenja dvostrukih ritmova - jedan je sporiji, a drugi je plesni, no harmoničnost daje psihodeličan dub kojeg su htjeli ili ne, baš upravo od Cabaret Voltaire znali koristiti The Orb, Autreche, a bome i neki pop izvođači, osobito oni skloni dub- reggae elektronici, kao i sami predstavnici čistog dub/ reagge žanra u posljednjih 20, 30 godina. Elem, prije nego što su pravi reggae bendovi okačili gitare o klin i počeli se baviti elektronikom, a DJ soundsystem isplivao na scenu. Ovo je vrlo dobar zahvat starog majstora.
[ Richard H. Kirk - Cabaret Voltaire ]

Richard H. Kirk - Cabaret Voltaire   © 2020

U početku ovog albuma zaista ne treba očekivati mnogo, ovo je sasvim drugačiji Cabaret Voltaire prilagođen 21. stoljeću kojeg su ionako kreirali još tijekom 70-ih i 80-ih godina, peta pjesma "Papa nine zero delta united" je znatno brža i uklapa se u punk/industrial/ EBM sferu, ali joj manjka Malinderov vokal, čak je i jedna od potentnijih u alternativnim aspektima s obiljem vokalnih samplova. Malo je čudno da sam Malinder nije barem ovdje htio odpjevati nešto, ah, jebate, šta sve čovjek ne očekuje od davno propalog braka... No zato su tri zadnje pjesme uistinu prave bombe koje imaju itekakve šanse za solidne hit -plasmane. "Universal energy" iznosi 11 minuta i ubjedljivo je najenergičniji ubod techno/ trance stimulacijom hipnotičkih basova i ritmom na kojeg Kirk fila harmonično-konceptne figure od vokalnih samplova 'fantasy' pojačanih reverbom i delayom, škripovima, efektima, ujednačenim ritmom dinamički korespondiranim za eksploziju poput njegovih big beat učenika The Chemical Brothers, a i mnogih DJ maestra koji su svoj osnovni pogon našli, možda čak i sporedno u Cabaret Voltaire.



Prvi singl "Vasto" je objavljen skoro 5 mjeseci prije albuma i izazvao je popriličnu nevjericu kod starih fanova da je techno/ trance, što ustvari i jeste, ali Cabaret Voltaire i jesu kumovi ovakvog minimalističkog stila - snažan elekrtronski riff koji se pulsira skoro 8 minuta uz metamorfoze ujedinjen moćnim beatovima, psihodeličnim backgroundom, efektima i dinamikom koja i nema adekvatnu eksploziju, oduvijek su bili zaštitni znak benda. Ovo je novo poglavlje, koje, valja se nadati nije i posljednje. Koliko Richard H. Kirku treba snažan poticaj kritike da ga ne otprhne, a ja ga sasvim sigurno neću, tako je ovaj kompletan album sasvim novi fitilj njihove diskografije nakon kojeg se nadam da će se i Malinder pojaviti kao vokalist. Bilo bi jako lijepo. U zadnjoj "What's going on" (nije obrada Marvin Gayea) pojavljuju se specifične trube i fanfare s milozvučnim asocijacijama na singl "James Brown" koji je 1985. došao do UK no. 100. Odjavnim prologom sampliranih vokala opisuje današnjost i stavlja poveliki upitnik što se to ustvari točno desilo sa svijetom i ljudskom populacijom.
[  ]

Podrška fanova Cabaret Voltaire nikad nije bila upitna, oni i dalje ostaju u bazi veličanstva nepovredljivosti kultnog imena, mnogi su već i odustali od njega, a oni koji su se naknadno prištekali koncem 80-ih i upijali komercijalne štoseve negirajući pravi izvornik ostati će nadebelo iznenađeni ovim albumom pronalazeći sakrivene poruke o raspadu, uznemirenosti, otuđenju, paranojama i zaokupljenošću s nadzorom. Vrlo je dubok i bez Malindera na vokalu ispričavši konkretnu priču o kurentnom stanju na planeti Zemljičici. Richard H. Kirk je bez sumnje veliki Dada genijalac i umjetnik i bez Malindera i Watsona.

Naslovi: 1.Be free, 2.The power (of their knowledge), 3.Night of the jackal, 4.Microscopic flesh fragment, 5.Papa nine zero delta united, 6.Universal energy, 7.Vasto, 8.What's goin' on

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/11/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Boter Krajnc

MATEJ KRAJNC: Boter Krajnc (2020)

| 30/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: DSM-5

BLOOD FROM THE SOUL: DSM-5 (2020)

| 29/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 10_2020_XU

SVEGA POMALO: 10_2020_XU (2020)

| 28/11/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: Finchley Road

MATEJ KRAJNC: Finchley Road (2020)

| 28/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The Malignant Fire, EP

REFUSED: The Malignant Fire, EP (2020)

| 27/11/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Shadow of Fear
  • Mix-Up (1979)
  • The Voice of America (1980)
  • Red Mecca (1981)
  • 2x45 (1982)
  • The Crackdown (1983)
  • Johnny Yesno, soundtrack (1983)
  • Micro-Phonies (1984)
  • The Covenant, The Sword and the Arm of the Lord (1985)
  • C O D E (1987)
  • Groovy, Laidback and Nasty (1990)
  • Body and Soul (1991)
  • International Language (1993)
  • The Conversation (1994)
  • Shadow of Fear (2020)

> linkz
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*