Novi oneman projekt Kanal B iz Opuzena nastavak je static harsh noisea Transgresije koja je u cirka samo 2 godine (2017-2018) objavila skoro pa poput Matej Krajnca 56 albuma! Imao sam prilike nešto od toga poslušati, a i recenzijom popratiti album "Congenital Syphilis/ Obsolete" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=27443 taman u ove blagdanske dane, tamo početkom 2018. godine. Da ponovno ne prepričavam kakvo me neočekivano iznenađenje tom prilikom dočekalo prvi puta preslušavajući album kao da skoro punih sat vremena slušam iskrcavanje šljunka iz ogromnog kamiona koje nikako da prestane. Ili barem da bez prestanka ubacujem šljunak u mješalicu za beton tek na momente prekidajući kako bi pravo odmjereno izmješanu sipku šaržu betona istovario u japaner, tačke, kante ili bilo kakav drugi mertuk (posudu) kojeg će pomoćni radnik odnesti glavnom majstoru zidaru na betonažu. Tako nešto blisko tome stilski, ali ipak frekvencijski drugačije i znatno staloženije odvija se radnja na ovome albumčiću što je adaptiran u dvije varijante. Na youtube se nalazi skraćena verzija sa četiri stavka od 11 minuta i 19 sekundi, a na cd izdanju se prvi "2 minuta mržnje" ponavlja još 3 puta, elem nakon svakog stavka, odnosno kompozicije i to s razlogom koji upotpunjuje kompletan dojam poput neprekinutog lajt-motiva tvoreći minijaturan simfonijski opseg od 17 minuta.



Prije svega, za ovu glazbu se ne može reći da je eksperimentalna jer bi to značilo da autor iskušava i isprobava ideje i manipulacije tražeći 'ono nešto'. Ni govora. Autor je to uradio mnogo prije s kompletnim opusom Transgresije, a kulminirao je s onim kolaboracijskim radom "All Our Flags Are Grey" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30110 udruživši se s rumunjskim Uburdgrund pod zajedničkim složencem imena Transgrund što je, pak bilo nešto sasvim drugačije, čak i melodično, no za Muju iz Doboja koji kuži rock'n'roll stvari Bijelog Dugmeta i Hanke Paldum isto kao Radiohead i Buldožer 'samo nek' je pjesme i nek' je veselja', ovo sve o čemu je riječ, elem i Kanal B i Transgresia i Transgrund mu dođe na jedno te isto nesnosno krčanje kao što mi davno reče slavni hrvatski košarkaš Vladan Alanović kada je na treninge i na putovanja sa sobom redovito nosio walkman uživajući prije svega u alternativnom rocku i noiseu. Jednom prilikom je u walkmanu imao kasetu, prvi album The Jesus And Mary Chain i s osmjehom na licu pjevušio, a njegov kolega Franjo Arapović ga zamolio da mu dade slušalice jer ga zanimalo šta ga to toliko opčinjava. Nakon svega par sekundi je skinuo slušalice rekavši da tu nešto krči, da mu je kaseta prežvakana i da se to ne može slušati jer je neslušljivo. Bješe to druga polovica 80-ih...

Pa premda smo od tih 80-ih nedebelo odmakli, a JAMC su iovako ionako izgubili veliko poštovanje alternativne publike jer su se potpuno izgubili u sladunjavim i patetičnim pop-rock pjesmicama koje unazad 20-tak godina nikome ništa ne znače, status 'krčanja' i 'nesljušljivosti' je ostao na mnogim glazbenim frontovima što je čak i pozitivna stvar koja izbjegava klišeje, a pogotovo očekivanost. Percipirati ovaj album, bilo s koje dvije ponuđene verzije jest slušna fluktacija koja zahtjeva određen mentalni sklop samog slušatelja, kao također i poznavanje terena po kome se giba Kanal B, a on nikako nije plitkih fazona i šablona. Malo bolji znalci ovdje će pronaći štošta toga od primjerice Merzbowa do Throbbing Gristle i ranih Einsturzende Neubauten, no oni još bolji i elemente black metala uz prepoznatljivi harsh-noise, a kada se sve to sklopi i ukapira, dobije se sjajno izgrađen minimalistički noise terror attack proizveden mnogobrojnim analogno-digitalnim repeticijama što u sebi imaju huk, šus, druk, atmosferu nesnosne buke neke produktivne tvornice u kojoj se 'nešto' zaista proizvodi, serijskog rada na pokretnoj traci, čuti će i prepoznati zvuk ručnog viličara, bušilice, aparata za zavarivanje, dolazak kamiona, CNC stroja za rezanje i obradu drveta, plastike, kompakta, pa zvono što zove na kraću pauzu, upozorava da se radnja zadanog procesa približava kraju ili navodi da se došlo do pozicije koja je pogibeljna za rukovoditelja strojem, alarmira se, buči, ječi, rozga... To se sve nalazi u prvom stavku "2 minuta mržnje".

Drugi "Banalnost i kič" nosi u sebi i gitarski noise s melodičnim harmonijama u opako distorzirano poredanom backgroundu kolažu harsha, digitalnog black metala i brutalno kontempliranog Necroanal, zaboravljenog američkog genija Chris Connella www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=3864 iz druge polovice prvog desetljeća 21. stoljeća (zbilja, gdje je taj lik?). "Stratificirana glava u dupetu" već ima i odstupanja k urnebesnom black metal gabberu koji se može mjeriti s najbržim BPM-ovima u povijesti glazbe. Jest, Moby se smatra s pjesmom "I feel it + Thousand" iz 1993. najbržim glazbenim komadom upisanim u Guinnessovu knjigu rekorda, no te dvije najbrže dionice jedva da traju po desetak sekundi uz prethodno accelerando (ubrzavanje) za koje treba proći po 2 minute, a ruku na srce, bez digitalnog procesora su nemoguće za odsvirati uobičajenom, ma i Nietzscheovski nadljudskom sposobnošću, ali vidi vraga... Harsh sam po sebi dozvoljava neograničene eskapade na koje glazbena ekstravaganza, a pogotovo Nietzsche u 19. stoljeću nisu računali da će doći nova nadljudska rasa koja im može pobiti sve vitalno postavljene parametre. Razgovjetan hod harsha traje ovdje čak 3 minute i 15 sekundi, a baš bih volio vidjeti uživo bubnjara koji ga može odlupati jer nije uobičajeni sprint na 100 metara koji po svjetskom rekordu iznosi Usain Boltovih 9 sekundi i 58 stotinki postavljenih 16. kolovoza 2009. na Svjetskom atletskom prvenstvu u Berlinu. Tu je i "Dogma i krivomisao", nešto 'lakša' s repetirajućim gabber samplovima koji asociraju na cirkular, kružnu pilu, banzek, ajd i na motorku, nema veze, no ako se traži 'plesan' broj, to je baš ova stvarčina za ponuditi techno hardcore-noise fanovima i kao takva je 'najkomercijalnija', recimo jednog dana za uobičajenu reprodukciju na Radio Zagrebu i Radio Opuzenu kada se čitav proces standardne pop glazbe sa sladunjavim tekstićima za malu djecu i onu dovoljno odraslu završi i počne novi preporod, nova renesansa sasvim drugačijeg izričaja u kojoj više neće biti važni hitovi mrtvih idola nego ostavština velikih umjetnika. Ne tvrdim utopijski da bi to moglo biti uskoro spram vremena u kome živimo, već distopijski i umjetnički, onako kao što su to hrabri vizionari sukobljavajući se s neukom čeljadi na strateškim pozicijama radili kroz brojna, u datom trenutku, neshvaćena djela. Nekoć je Koja na omotu mini albuma "Ja imam šarene oči" (Dokumentarna, 1985) napisao 'možda ih je teško shvatiti, ali lepo ih je gledati i slušati'. Danas je Koja legenda, svakome alternativcu obavezna lektira svjetonazora.

Zato, sad je vrijeme da se usvoje novi, sasvim drugačiji parametri buduće angažirane 'pop' glazbe lišene shvaćanja, naivnog i primitivnog, ali dobroćudnog Muje iz Doboja i r'n'r/ folk hitova. Kanal B za sada nema web stranicu i želi ostati anoniman. Dovoljno je da samo poslušate album na youtube, a onda se priča i znatiželja sama po sebi nastavlja.

Naslovi: 1.2 minuta mržnje, 2.Banalnost i kič, 3.2 minuta mržnje, 4.Stratificirana glava u dupetu, 5.2 minuta mržnje, 6.Dogma i krivomisao, 7.2 minuta mržnje

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/12/2020