Oho-ho, evo još jednog vrlo prijatnog iznenađenja iz dežele. Morost iz Ljubljane su na prvom albumu "Solace in Solitude" (2014) najavili ozbiljnu kandidaturu za glavne takmace u modernom death metalu koji je ponekad podsjećao na stare radove Opeth. Bilo je tu mnogo čudesne staloženosti i pribranosti: nisu se ganjali nikakvi urnebesni galopi, tadašnji bubnjar i tekstopisac Tomaž Kogovšek je održavao nevjerojatno ujednačen, gotovo metronomski takt poput ritam mašine u srednjim, pa čak i umjerenim tempovima, a neke skladbe su bile popraćene i harmonijama klavijatura Tamare Cerović Erjavec, no ekipa se nakon tog prvog albuma vrlo brzo razišla. Ostali su samo Blaž Župan (gitara) i frontmen Jonas Savšek (ex-Ivje), a kroz postavu je od samog osnutka 2010. prodefiliralo desetak glazbenika, između ostalih Andrej Škof i Vasja 'Bassko' Šinko (obojica iz Dickless Tracy), zatim članovi Cold Dew, Neurotech, Dekadent, Endless War... Iznenađenje nakon 7 godina pauze je posvemašno: ostali su u death žanru, no strahovito su ga nadogradili, adaptirali i toliko modernizirali da taj prvijenac sada izgleda tek samo kao lijepi dokument kreativnog nadahnuća prve faze. Novopridošli Peter Frol (gitara), Jan 'Volkun' Dobre (bubnjevi) i Blaž Maligoj (bas) su sa Županom i Savšekom, a neophodno je spomenuti da su im u aranžmanskim i kompozitorskim zahvatima ponešto pomogli i stari članovi - Kogovšek i Tamara Cerović Erjavec pretvorivši njihov raniji stil u suptilno modernu konfiguraciju koja se ne uočava od uvodnog ambijentalnog spoken-worda "Aftertought" na slovenskom o ljutoj sudbini iskrenog prokletstva na poljima korova, te prve konkretne skladbe "Beg" (tek sa završnim kiticama na slovenskom, preostali libreto čitavog albuma je na engleskom) u svojih 9 i pol minuta pokazuje drastične otklone: prvi dio od 4 i pol minute jest klasično galopirajući death s black elementima, reklo bi se pocrnjeli ili blackened death sa zgodnim dijafragmama, melodičnim tremolima, prebacivanjima u niže brzine i stapanjima komplementarnih riffova, no nakon toga dolazi miran psihodeličan i atmosferičan komad koji odvlači na sasvim drugu stranu (na slovenskom) postepeno minimalističkim gradacijama što su za death velika novina, posebno otkucaji staccata i gitarska 'pletenja' bez riffova kao da odjednom slušate agresivniji izdanak Tool. To se, možda, kažem, otprve i ne učini nekom posebnom inovacijom, međutim naredna "Protector of sanity" je još čudnovatije postavljena u okvire koji nisu specifični za death. Frol i Župan sviraju kratko odrezane riffove kao da su violinisti ili violončelisti stvarajući melodične gradacije prateći umjereni tempo iznenada se prešaltavši u post-rock/ metal ambijentalnog raspoloženja bez izrazitijih distorzija, da bi središnji dio fiksirali za ritmičku kombinatoriku, ha, vrlo sličnu zapetljanom funku dajući si ponovno ambijentalni odušak u šestoj minuti što u particiji s režavim vokalom Jonasa koji, mora se priznati djeluje poput Milana Frasa iz Laibach ostavlja dojam death metal opere. Jebeno kreativno, nema šta. Pjesme su im poprilično dugačke, ali uspješnim kreacijama obogaćene da se ne primjeti kako iznose po 6, 7 i više minuta. Dakako, ovdje nije naglasak na energičnom masturbiranju po žanru, već na kompleksnim postavkama sa sabrano staloženim gitarskim i ritmičkim radom: "Artificial time" ponovno pokazuje gitarske dovitljivosti u kojima se ne može govoriti o riffovima, već o stvaranju atmosfere. Središnji dio gotovo zalazi u space rock/ metal kao da netko od maestra na žicama svira klavir prebirajući minimalističke oktave, a naravno tu je i nezaobilazna solaža s kojima se ne pretjeruje. Sve ide po gradacijski pravilno melodično poredanim akordima, a opet nije niti Tool ili spomenuti Opeth.



Kako album odmiče, sve više i više zalazi pod kožu upravo zbog ovakve tehničke progresije. "Solace in solitude" kao odraz na istoimeni debi ipak nije pjesma s njega, nego dodatak onoga što su vjerojatno namjeravali, ali ipak nisu napravili; prve 3 minute su svojevrsna gitaristička tremolo bravura sa simfonijskim relacijama. I onda pauza od nekoliko sekundi da bi počeo sasvim drugačiji dio, pomalo uronjen u sludge/doom s naglašenim fuzz činelama ubrzavajući se poput 'zatjeravanja' u techno s obilatim radom bas pedale šarajući psihodeličnim trance karakteristikama koje, naoko, za prvo slušanje nemaju nikakve veze s prvim dijelom kompozicije. "The conundrum" možda isprve nije osobito zanimljiva kao prethodne jer nema toliko kompleksnosti, ali ima zvrzlane kreni-stani ritmičke neujednačenosti koje se kroz najkraći tok od samo 5 minuta uočavaju poput vrlo sličnih pjesama Obituary. "The joy of pandemonial ruination" izranja iz laganih staccata punu minutu prebacujući se u blackened death tromog tempa dizajući tenzije snažnim riffovima, a bome i blastbeatovima koji su ionako ovdje rijetki, no sve zalazi u vrlo melodičnu i homogenu frakciju do treće i pol minute kada slijedi virtuozni gitaristički dio tih hrabrih gradacija. Eh, da, često sam se pitao na što li me to podsjeća rad njihovog gitariste i nikako se nisam mogao sjetiti, e, pa da - Emerson, Lake & Palmer su s klavijaturama znali raditi ovakve vraške progresije, pa djelomice i Robert Fripp s King Crimson, samo oni se nikad, ok Fripp se povremeno znao baviti hard/ heavy zvukom, ali ovo je sasvim drugačiji žanr, no vrlo blizak po konstituciji i rasporedu dramatike i dinamike. Završna, vrlo ironična "Fat sheperds" možda čak i prejerano podsjeti na Zeppelinovu "Kashmir" gradaciju u prvih minutu i pol, ali u nastavku ima dramatizaciju grande finala s nekoliko isprekidanih dionica održavajući taj specifično uglađen minimalistički koncept kolažnih figura bogato dekoriranih psihodeličnim pasažima, samo pomalo je neshvatljivo da ovakva pjesma završava u fade-out štosu. Kao da nisu znali (ili htjeli) napraviti krešendo. A možda je tek ovo početak nečega zaista fantastičnog. Uz to su i tekstovi na engleskom (izuzev dva navedena pasosa na slovenskom) vrlo duboki, mračni, jasno ciljani na društvenu kataklizmu, teško vrijeme preživljavanja u kome se ponegdje može i osjetiti faktor izolacije zbog Covid-19 pandemije, pa slobodnjačka razmatranja o duhovnom eskapizmu, poneki kompromisi o individualnim preokupacijama, uglavnom, vrlo aktualnim temama kako se sposoban i inteligentan čovjek u ovo doba mora postaviti da bi uopće preživio i održao vlastiti duh u zdravoj kondiciji.

Ovdje se ne nalaze nikakvi urnebesni hitovi s death zajebancijama, težak i mučan je ovo album u poetskom aspektu s pozitivnim stavovima sve dok se ne pokažu suprotnima. Podsjeća ova lirika pomalo i na Ian Curtisove probleme u borbi sa 'svjetskom boli'. Sve je ovo jako ozbiljno, nimalo zabavno, a opet, ne iziskuje nikakav veliki napor za slušanje, već za razmatranje i anlaziranje unutar samog slušatelja. S ovime albumom Morost sigurno neće dobiti na, daj Bože, koncertima, ono skandiranje ili headbanging, ovo je moderni death za slušanje u kompleksno postavljenim lirsko-glazbenim okvirima s kojima su posebno na instrumentalističkom planu ostvarili pun kreativni pogodak za slušanje i doživljaj iz nepovredivosti kućnog okružja.

Naslovi: 1.Afterthought, 2.Beg, 3.Potector of sanity, 4.Artificial time, 5.Solace in solitude, 6.The conundrum, 7.The joy of pandemonial ruination, 8.Fat sheperds

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/04/2021