Za neke stvari mi se čini kao da su bile jučer-prekjučer. Evo, ovaj bend smiješnog imena sam, sjećam se jako dobro, tražio onomad kad mi pristigla pošiljka inozemnih cd-ova na recenzije, pa se uhvatih u geografskom nepoznavanju istočne obale USA, tamo onkraj Bostona, točnije poluotoka Buzzards odakle se jedino može samo trajektom doći do otočića Martha's Vineyard odakle i dolazi ovaj trojac. Ništa to ne bi bilo neobično da to nije bilo daleke 2013. i to na Martinje, 11.XI. A sjećanje me ipak služi. Kaže se da kada se počinje činiti da su tako neke stvari i događaji bili kao jučer nisi više mlad i ne percipiraš vrijeme nekim dugačkim, realnim relacijama. Fakat, 7 godina je poprilično dugo i za bend koji je pauzirao, a posljednju svirku imao još 2015. po američkim barovima i klubićima, koliko mi poznato, nisu dolazili u Europu, a imali su europskog distributera… A i basist Bob Weston se nadao da će sa svojim Shellacom pogurati samog sebe kao predgrupu, no očito Albini nije bio istog mišljenja. Elem, ako se sjećate poput mene, ovo je bend, bolje rečeno supergrupa u kojoj svira Shellac (Robert=Bob) Weston s pajdašima Elishom Weisnerom na gitari i vokalu (svirao u Kahoots) i bubnjarem Chris Brokawom (Come, Codeine, The New Year, Obnox), a ono što sviraju je mekani post-punk s pop melodijama i prstohvatom noise-rocka. Sve pod nekim skupnim nazivnikom indie-rock koji je daleko bliži onom izvorniku Pixies iz 80-ih nego li gomilama nakalemljenih nakon revivala s početka 21. stoljeća kada se pod indie-rock utrpavaju kojekakvi pop, synth, electro i ini subžanrovi. Simpatičan albumčić od 32 minute bi i ostao sa svojih 12 relativno samotnjačkih pjesama kao rađenih u izolaciji na otoku u terminu od 2015. do 2019. gdje najbolji trenuci zvuče jako poznato kao da ste ih čuli poodavno.

After you:

Od uvodne "MC modern" koja će vokalno podsjetiti na ona mumljanja i gutanja riječi Michael Stipea, preko eksplozivne "Betty Ford James" i "The Daily biscuit" natopljene devijacijama zvuka, zgodnog singla "After you" s pop aditivima melankolije i još nekolicinom umjerenih tema što zapljuskuju vapećim gitarama i nafeganim bubnjevima (Weston je produkciju radio u svome podrumskom studiju u Chicagu), ovo je, kako inače kažu domoroci otočića Martha's Vineyard, 'jebeni trajekt' bez kojeg nema života. Vuče na kopno i nazad na nezagađenu osamu, navodno je jedna od rijetkih američkih oaza gdje se nije ugurala industrijalizacija i turizam, a ako nemate vremena na čekanje trajekta, oni s dubljim džepom osigurati će si gliser ili jahtu. Još malo o sjećanju, kao da je bilo jučer… Omot albuma je identičan Bijelom Dugmetu "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" iz 1986., evo i to se jako dobro sjećam. Samo je dizajnerica Sara Brownell okrenula djevojke na drugu stranu i malo iznijansirala boje u bljeđoj, prozračnijoj varijanti. Reklo bi se, pokrala dizajn Bregoviću. Ne, nije. Bregović se poslužio slikom Crvenog odreda žena, plakatom za balet "Osam kineskih modela" iz 1964. godine, a autor je nepoznat. Stoga Brega nema pravo da se žali na autorska prava i copyright…

Naslovi: 1.MC modern, 2.Betty Ford James, 3.Jail material, 5.After you, 6.The daily biscuit, 7.Chalk i tup to island time, 8.The know it all, 9.Laos, 10.Ida Sez, 11.Betty Ford James., 12.Washing the water

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 31/05/2021