Ako i jesam znao za Balmog prije nego što sam počeo ponovno pratiti black metal, moja involviranost se najvjerojatnije svela na hihot zbog imena, i nonštalantni pass. Čuvši ovaj album sam se zainteresirao i preslušao diskografiju benda, i nisam ostao naročito impresioniran. Počeli su kao standardni black sa disonantnom tendencijom, i za daljnje istraživanje bih izdvojio album Svma Fide iz 2015., ali bez prevelikih očekivanja. Mayhem sa malo sympho black utjecaja. Zbilja ništa posebno. Ove godine bend isporučuje svoj četvrti full length album naziva 'Eve' i razbija mnoge dosadašnje odlike benda. A šta dobijete kada disonantni black bend krene eksperimentirati i ubacivati i druge utjecaje u svoj zvuk? Pa u ovom slučaju čisto solidan noise rock sa blastovima, a da stvar bude još interesantnija, na momente su odali počast i čuvenim Sisters of Mercy što svakako čini jednu atipičnu kombinaciju stilova i stoga logično da mi je zaplijenilo pozornost. Prva stvar je intro 'Horror in Cricuito', nakon kojeg pjesma 'Birth of Feral Master' odmah daje slušatelju na znanje da je bend odlučio iskoračiti iz svoje zone sigurnosti i krenuti putem eksperimentiranja. Blastove, koji bi uz ovakve riffove u normalnim okolnostima bili standard, mijenja sporiji ritam, dok oni više predstavljaju lijepu mašnicu na ornamentu radije nego okosnicu izričaja. Pjesma je negdje između groovea electro black metala tipa Samael (uglavnom zbog ritma i kompozicije),Mayhemovskih riffova i dijela oko 3:45 koji ne znam ni kako bih kategorizirao, mada svakako dobro dođe jer bi bez njega pjesma bila meh ili gore od toga.

Druga pjesma, 'Senneria' počinje kao black metal pjesma, ništa posebno, no i ona sa solažom na kraju imponira tim, ha usudio bih se reći progresivnim utjecajem. Ostavit ću čitatelju na sud. Stvari se počinju više zahuktavati početkom treće stvari 'Slander', koju otvara svojevrsni apokaliptični dio, i osim sredine pjesme i black metal blasta, cijela stvar figura više rockerski. Svakako najbolja dosad, i opet sa interesantnim lead gitarama pred kraj pjesme. Malo formulaično, ali nije loše.



Nakon intermezza u vidu pjesme 'Agnus Dei Master', album se vraća black metal formi u vidu 'Desacuogo', mada kako stvar odmiče poprima više dimenzija, riffovi, iako disonantni, na momente zvuče čak alt-rockerski u vidu vibre koju šalju, i u odnosu basa i gitare, a ima i jedan više melankoličan goth dio, dok završava bijesnim black metal blastovima. 'Carrion Heart' ima jako iritantan početni rifff koji kao da je izišao iz heavy metala osamdesetih, a stvar je u globalu najveći bućkuriš dosada. Ima tu svega, gothic dijelova, tih nekakvih blackeriziranih hard rock riffova i spašavaju je kao i dosta toga na ovom albumu izražajne lead gitare. Zadnja stvar 'Lume' je ambijentalniji i melankolični outro i jedna od jačih komponenti na albumu ako se uzme kao to što jest.

Sve u svemu 'nako' album, kao iskorak u neistražene vode bi se mogao još više vrednovati, no dijelovi koji imaju jasniji goth-rock utjecaj možda i nisu bili najbolja solucija, jer time ovaj uradak više približavaju sintetičkim derivatima iz ranih dvijetisućitih, što svakako nije kompliment. Na prvo slušanje mi se činilo da će mi biti jedan od albuma godine, no kad ga malo pozornije poslušam cjelokupni dojam je mrvicu lošiji. Svakako je moglo bolje, recimo da su više utjecaja preuzeli od progressive metala, koji se nazire negdje u lead gitarama koje u velikoj mjeri spašavaju album od utega mediokritetstva. Nije extra, ali nije ni totalni promašaj. Vrijedi poslušati.

ocjena albuma [1-10]: 7

marko šiljeg // 08/06/2021