Neočekivano brzo nakon debija "At The Bottom Of The Sea" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30140 stigao je i drugi album što će reći da ovaj bend iz Vučipolja pored Sinja ima arsenal materijala. Sada su neke stvari oko benda pristupačnije, barem se zna da su to Kođo (vokal), Patrick i Luke (gitare), Lovre (bas), te Lemi (bubnjevi). Stil im je ostao isti uvijen u čvrste hard-rock zvukove šetajući doom/ stoner, pa i grunge teritorijem s ponešto metal medikamenata, no u osnovi, riječ je o kontempliranom bluesu koji po ritmikama i hvatovima ima praktički sukladne reference. Struktura kompozicija je vrlo jednostavna i odmah 'sjeda' u uho. Za razliku od debija koji je imao avanturistički šlih prožet prirodom i ekologijom, ovaj je daleko drskiji i provokativniji: usmjeren je na doziranje klasičnog sex'n'drugs'n'r'n'r' svjetonazora s podosta zabavnog lirskog sadržaja od pjesme do pjesme, a tu valja pridodati i heavy (metal) pristup temama s uobičajenim parodiranjem po tradicijama života, religije i općenitih uvjerenja, no ništa to nije osobito opasno, kataklizmičko ili pogibeljno jer je glavna namjena zabava s pomaknuto-iščašenim referencama na kritiku suvremenog i urbanog stava. A to je i dobra strana njihovog pristupa, onako poput desert rockera koji ne haje mnogo za estetski uglađenu priču. Kraće rečeno, puno je ovdje maliganskih scena i opsjenjarija s mogućnošću prizivanja tamnih i nečastivih sila u stilu vedre i zvrckave horror komedije. Naslovna tema "High mountain" otvara ovo zdanje od skoro 50 punih minuta laganim doom legatima bez disonanti, a i distorzija, no nakon prve minute ulazi u moćan stonerski riff s melodijom koja poprilično nalikuje na prastari punk hit Prljavog Kazališta "Na posljednjoj tramvajskoj stanici". Ne vjerujem namjerno, no s obzirom da su tvorci benda, braća Miro i Milo Brkljačić stari rockeri i metalci, nikakvo čudo da im njihova djeca koja danas čine jezgro postave ufate i upiju ponešto iz njihove kolekcije. Ne mora biti, ali riff fakat itekako asocira na te kombinacije koje su odsvirali Jajo i Hasan Brkić još kasnih 70-ih prije prvog albuma Prljavaca. Pjesma se nastavlja kroz učestale intervencije tog lajt-motiva razvezavši kompoziciju na skoro 7 čvrstih stoner minuta pri tome ispričavši metaforičku storiju o modernom čovjeku koji je zarobljen u e-mailovima i mobitelima nesposoban da se odupre prirodnoj snazi 'visoke planine' i da se oslobodi pravila ovog svijeta.



Vuk samotnjak s vrha planine zavija i vrišti iz "Lonewolf", melodičnim disonantama šaputavo režavog doom komada poput tihog ubojice koji ima lak san i spava samo s jednim zatvorenim okom, onako u šamansko obrednom maniru nesebičnog pjesnika i mislioca, a nije teško pogoditi na koga se aludira. Vjerojatno ste vidjeli jedan od promotivnih spotova "Captain morning" gdje članovi benda cugaju viski i pivo pozivajući na obostranu zafrkanciju, međutim, pjesma je vrlo mračna poput Black Sabbath, čak ima i podrugljiv Ozzyjevski smijeh na početku istovarivši fabulu o Jakobu iz pakla i doslovce zajebancijom da se Sotone ne treba plašiti, kao niti definicije mudrosti. A onda počinje još jednostavnija komedija o frkanju prvog jointa, brojanju knjiga i hvatanju muha u najslabijoj "Maui Waui<" kao da je isplivala iz riffa "Pomorac sam majko" Atomskog Skloništa s gotovo spoken-word naracijama koje se nastavljaju u još zabavnijoj "Bong goddess" smještenu na ganja party s galaktičkom sativom i uživanju u ženskim čarima, međutim ograđenim od eksplicitnijih scena. Hej? Zašto?



Prvi singl "Mr. SM" je komotno mogao leći na prva dva-tri Black Sabbath albuma: Kođo pjeva kroz akord poput Ozzyja, ali nema toliko opak i zloban glas, no zato su tekst, a i glazba Sabbathovski o 'sotonski maničnom' (SM) gospodinu koji može biti svašta - babaroga ispod kreveta, Belzebub, Šejtan ili pravi spasitelj Sotona, dakako sve se može učiniti nadrealnim koještarijama, ali zašto bi? Zna se, kad postoji Bog, postoji i Lucifer, najljepši anđeo prognan iz Raja, a ovo je zasigurno najupečatljivija tema albuma s kojom Achachak otvara nove mogućnosti konverzacije s publikom jer su ovom prilikom dotaknuli škakljivu temu za konzervativce poput brojnih filmskih režisera, književnika i inih umjetnika, a o metal autorima da ne zborim, što kroz svoje neskriveno i nesofisticirano djelovanje razmatraju odnose i razlike između dobra i zla, te svih sila koje djeluju na čovjeka. Ovo je moguća velika himna Achachak, ali pričekajmo na to… Jedna od najkraćih "Creator" je podrugljiva, a i jedna od bržih stvari osvrnuvši se na Boga 'hej stvoritelju, što si učinio napravivši ta čudovišta', a pjesma se komotno uklapa u alternativni christian-metal/rock kada ispred crkve ljudi komentiraju nemogućnost, kako davno reče Nick Cave 'ne vjerujem u intervenciju Boga na ovome svijetu'. Uokvirena je svega 3 i pol minute isprekidanih tempova s nadogradnjama i ima snažnu, ubojitu fakciju/ fikciju graničivši sa Soundgarden iz onih starih vremena. "Lesson" počinje nježnom staccato akustikom (na prvom albumu je slična bila "Metaphorically speaking"), no nakon minute i pol se pretvara u punk/metal-d-beat razaraču kao da su se odjednom prištekali na kombinaciju Discharge i Disfear, no taj dio traje tek samo 2 i pol minute, naravno, bez blastbeatova, ali i ovdje je lirika jako bitna, a ne samo glazba: 'ako kažete istinu, razapeti će vas na križ'. Danas ljudi ne žele slušati istinu, nepotrebna im je uz Internet, tamo je prava istina. Dvije zadnje pjesme "Biggest wave" s prijeko potrebnim osvježavajućim psihodeličnim valovima, ajde, previše nalik Pink Floyd koje su momci očito mnogo slušali je vrsna laganica za stvaranje letargičnog psycho dojma koji se ionako proteže tijekom čitavog albuma, a nimalo se ne bih čudio da nakon izvjesnog vremena baš ova pjesma ispliva kao najveći hit poput mnogih sličnih gdje su se ljudi 'našli'. Isto tako i završna "Cozy night", stvorena za neku novu horror uspješnicu sve omrznutijeg Quentin Tarantina, ali ovi dečki tek sad otkrivaju psihodelično-bolesne čari lucidnosti mnogih žanrova.

Odmak od prvijenca je vidljiv, ne toliko s glazbene, koliko s lirske strane. U prvu se baš i ne mogu polagati osobite nade, sve je to isto kao kod vrlo sličnih doom/ stoner bendova što ne preferiraju žestoku svirku na energiji Black Sabbath, ali imaju vrlo zanimljive tekstove koje prvi slušatelji i fanovi neće niti primijetiti. Bitna je mjuza, jel' tak? A ja kažem da baš i nije. Ovdje su Achachak zagrebli po ogromnoj površini realnog i nadnaravnog, sad im valja nastaviti, a nikako ne zaustaviti se da je ovo 'best' ili 'beast' u karijeri. Nije. Mogu oni puno bolje, na dobrom su putu.

Naslovi: 1.High mountain, 2.Lonewolf, 3.Captain morning, 4.Maui Waui, 5.Bong goddess, 6.Mr. SM, 7.Creator, 8.Lesson, 9.Biggest wave, 10.Cozy night

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/06/2021