Da su Como Bluff britanski, a ne zagrebački bend, sasvim moguće da bi ih se izguralo ako ne kao nove The Smiths, onda barem kao nova velika stvar of the week, month, season, year… Ali nisu tako faktori izgledali u početku. Prvi EP "Como Bluff" realiziran na početku pandemije, 16. ožujka 2020. je kod mene prošao ispodprosječno nezainteresirano zbog mlohave glazbe poluakustičnog rocka uz prstohvat Crosby, Stills & Nash (čak & Young) najavljenog kao dopadljiva smjesa stonera, grungea i britanskog rocka, a ustvari je na mene djelovalo toliko zamorno i dosadno poput zadnjeg albuma Stone Temple Pilots "Perdida" (također 2020) kojeg sam jedva jedvice preslušao u cijelosti jednom i više nikada. I da bude interesantnije, tada je postava bila četveročlana, a vidi, evo nakon dvije godine pojavljuju se minus jedan, elem trojac. I što bi sad bend koji je ostao bez jednog člana mogao napraviti bolje? Moram priznati da sam se prevario. Ne kažem da je odlazak Arijan Škapura dobrodošao, no činjenica jeste da se mnogo toga promijenilo na, rečemo bilateralnoj razini, kao da to više nije isti bend.



Najavni singl "Kazoo" je donekle ostao u toj gitarskoj legato letargiji pojačanoj povremenim solama i staccatima umjerenog tempa, ali s blago visceralnim psycho laid-backom i unakrsno disonantnim arijama Mire Kadijevića (gitara) i Luke Jambrošića (bas). Pomak jeste osjetan. Ne nalikuje nit na stoner, a još manje na grunge. Negdje je u domeni brit pop-rocka i college manira, može proći kao prijatno osvježenje sa čudnovatim poetskim manipulacijama o stagniranju u kome se ništa ne mijenja osim gladovanja. "Mildew" nešto bržim ritmičkim progresijama je nadomak labinskih The Orange Strips i internacionalim Rebel Star sa zanimljivim kompleksnim gradacijama aranžmana. Opa, to više nije onaj minimalistički repetacijski manir, ima ovdje ponešto i Byrdsa i The Beach Boysa mada im je odskočna daska sasvim drugačije materije od krhkog i lomljivog četinara, istesana je od barem trešnje ili oraha, a lirika ponovno socijalno poetski dekorirana između bitter-sweet raspoloženja bez melodramatike. Vrlo dobro.



Treća "Skulduggery" je još bolja, a i čudnija s opetovanim psycho uronima na humpa-cumpa podlogu bubnjara Viktora Strejčeka koji ga u završnom dijelu aranžmana odvali gotovo u hardcore na rockabilly bazi, vrlo slično spmenutim Smithsima kada su "Miserable lie" iz laganice zapržli u rockabilly na debi albumu daleke 1984., te je i ovdje održana neobična lirska lekcija nabacanih sličica i prizora 'u cvatu i suprotno od kazaljke na satu'. Pomalo mračna, a bome i depresivna, ali ne i očajna u smislu raspoloženja. Ima gnjeva i revolta 'grubog starog osmjeha bez mirisa'. Zadnja "Lonely miss denied" je jedina koliko-toliko, ha, romantična, ali dakako s tim naglim poetskim skokovima i uvrnutim prikazima pržene limete i breskve koju gušta 'iznogarena' moma konzervirana u nevinom snu kuća s krovom na vrhu. Jako neobična lirika, neuobičajena i ekscentrična, odlično se uklapa u ovaj složenac britanskog više pop nego li rock stila otkrivajući jedan novi i uzbudljiv bend hrvatske scene koji ima odlične predispozicije za radio emitiranje. Ove 4 pjesme su adekvatni singlovi, napenaleni za komercijalne programe premda sadrže indie/ alternative aditive, te bez dvojbe tvrdim da je ovo momentalno najveribest domaće ponude u ovome fahu kada se traže nove snage za popunu kolekcije spomenutih aduta, a tu još onda dolaze i Trees Of Maine (Valdet Luboteni), Artan Lili, Nina Romić, Svemir koji se razišao, zaboravljeni Olovni Ples, Orlan Tus i Mika Male, Bo... ma i još puno toga vrlo bliskog onom fahu od The Smiths i R.E.M. do postmodernističkih rock obligacija u 21. stoljeću. Nastavak rada Como Bluff valja nestrpljivo očekivati.

Naslovi: 1.Kazoo, 2.Mildew, 3.Skullduggery, 4.Lonely miss denied

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/04/2022