home > mjuzik > Bloodmoon: I, feat. Chelsea Wolf

kontakt | search |

CONVERGE: Bloodmoon: I, feat. Chelsea Wolf (Epitaph Records, 2021)

Od "Jane Doe", tog jednog od najvažnijih albuma hardcorea, metala i metalcorea svih vremena prošla su puna 2 desetljeća. Converge se od kultnih underground pozicija šokantno energičnog i ekstremno kaotičnog benda s mističnim, često i nedokučivim tekstovima mic po mic uzdizao svako malo pokupivši bostonsku nagradu za najboljeg metal/ hardcore izvođača godine (2009, 2012, 2013, 2014, 2017), a albumi su počeli pokazivati rapidne napretke u prodaji. Evo, zadnji "The Dusk In Us" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=27464 je dosegnuo USA no.60, te se prvi puta pojavio i na UK top-100 upravo na počasnom zadnjem mjestu, a to nisu nikakve sporadične fleke uspjeha u njihovom slučaju. Njima kao takvom zadrtom underground bendu koji stalno postavlja fanove u nedoumicu oko iskonskog lirskog izvornika i njegovog sofisticiranog stava je to ogroman zalogaj, kao kad bi primjerice iste pozicije dosegnuo neki naš alternativno-brutalni hardcore izvođač i tu sad počinju kompromisi…
[  ]

A onaj vitalan jeste hipoteza 'što ako dosegnemo top-40 i počnu nas vrtjeti na komercijalnim radio programima'? To bi se čist komotno moglo i dogoditi s obzirom na ogromnu reputaciju u vrlo bliskoj budućnosti, pa se za nju valja i pripremiti. Jer okretati na radiju bilo što iz dosadašnje autorske faze je za klasičan mainstream ubojstvo bez predumišljaja, a bend se ionako može, pa i mora prilagoditi nekom, nazovimo, umjerenijem i pristupačnijem dekoru s kojim bi zadovoljio kriterije nekoliko drastično opozicijskih strana ponovno otvarajući onu staru priču izvođača što su silom prilika primorani na komercijalizaciju.
[ stari hardcoreaš Bannon i Chelsea Wolfe ]

stari hardcoreaš Bannon i Chelsea Wolfe

Jasno jest da su neočekivani prevrati frontmena Jacoba Bannona u clean vokale čisti nož u leđa, ali kako god, neminovni su, te na ovome jubilarnom 10. albumu i vrlo učestali. Ovom prilikom se vratimo 5 godina unazad: na europskoj turneji 2016. su u samo 5 navrata proširili postavu s bivšim basistom Stephen Brodskyim (odavno vođa benda Cave In), Steve Von Tillom iz Neurosis i gothic-folk-alter rock svaštarkom Ben Chisholm alias Chelsea Wolfe izvodivši u ambijentalnom post-rock stilu pjesme Converge iz različitih razdoblja karijere gledajući da budu što sporije i laganije. Tada je Bannon kao rijetko do tada koristio clean vokal i sve je to bio samo kratkotrajni eksperiment kojeg je doživjela publika u Berlinu, Reimsu, Londonu i dvaput na nizozemskom Roadburn festivalu, a sada su se u vrijeme pandemije sjetili ove suradnje i odlučili napraviti nove pjesme u vrlo sličnom izdanju ciljajući taj komercijalni štimung za eventualni top-40 i radijsku difuziju da ne bi bilo zgorega vaditi obrade The Cure ("Disintegration"), Depeche Mode ("Clean", niste znali?), Black Sabbath i još ponekih iz rane faze karijere.



Prvi singl, uvodna pjesma "Blood moon" od čak punih 8 minuta nije ono urnebesno rešetanje sličnih dužina kakve su ponekad znali imati poput "Home song" (1995), "The saddest day" (1996), "In her shadow" (2004), "Grim heart/ Black rose" (2006), "Worms will feed/ Rats will feast" (2009) ili 11 i pol minuta "Jane Doe", već vrlo mračni uron u post-metal/ sludge, stil koji se često prepliće kroz ovih 11 pjesama. Ovdje je zvuk nakićen i uvodnim klavirom s atmosferičnim harmama syntha što ponovno okupljenoj, navedenoj proširenoj sekciji daje mogućnosti za mnoge eksperimente mimo prepoznatljivih hardcore izbojaka, a lirika puna halucinogenih metafora pozivajući na trip s aluzijama na ekstremne metal bendove iz 90-ih poput Entombed i Deicide koji se spominju u kontekstu žensko-muškog vokalnog duela 'pokopan u mislima/ zmijo, ubojico Boga' premda se ne može najtočnije shvatiti o čemu je riječ osim o mistici.



Zapravo, vodeća osnovica je loše raspoloženje u aluzijama i nabacanim slikama o svijetu u kome se ne može osjećati nikakva sigurnost često prebacivajući metafore i na zastrašujuću astralnost navođenjem nekih znanih termina iz horror filmova ezoteričnih karakteristika i iskrivljenog nasilja s rijetkim trenucima optimizma koji su postavljeni točno na sredinu albuma najkraćom, a uz to i nažešćom temom "Lord of liars" ko' maznutu The Jesus Lizard sa, zanimljivo, albuma "Liar" iz 1992. kada su imali 3 demo materijala i s niti jednom pjesmom nisu bili zadovoljni težeći da hardcore-punk ukalupe s grungeom i metalom, a ustvari su zvučali poput beatdown tromih Fugazi i tadašnjih prvoboraca Biohazard koji su u idealno vrijeme našli svoju formulu i identitet dignuvši Black Flag, Rollinsa i Minor Threat na metal razinu. Sve se ovo doima kao izvjesna reminiscencija žestoke scene koja je paralelno s njihovih 30 godina rada eruptirala u određenim epohama



Elem, sludge s post medikamentima je prilično neočekivani zaokret na stilizaciju Cult Of Luna u uvodnoj, dok se djelomice u stare hardcore gabarite vraćaju škrgutavom "Viscera of men", no svega na početnih 20 sekundi prije nego što će skočiti u tromi doom pun disonanti razvučenih na 5 i pol minuta sadržavajući i akustičan neo-folk/ gothic interval sugerirajući i na progressive relacije Opeth mantrajući istu melodiju u monumentalnoj gordosti mini simfonije. Drugi singl "Coil" je ustvari prvi komercijalni adut za radio stanice širom planeta: uvijen u nježni, dakako tamniji akustičan staccato mol dolazi do Muse referenci s gudačkim i sintetičkim dionicama, laganim tempom bubnja koji se uključuje u drugoj minuti i dobitnom muško-ženskom vokalnom kombinacijom koju ama baš nitko od široke audijencije neće poistovjetiti s opako bijesnim metalcore/ mathcore/ hardcore bendom. Čak niti kada gitaristi malo jače zaore melodijske intervencije i tempo se prešalta u umjereni, taman za podizanje dinamike. Nova gothic ezoterijastvorena isključivo za Chelsea Wolfe "Flower moon" je idealna udica za kombinaciju Alice In Chains i The Cure, međutim nema je na vokalu, a Bannon se pretvara u reinkarnaciju Stylea. Nešto čvršći "Tongues playing dead" je obol sludge/ stoner/ grunge eri Nirvane, Soundgarden, Melvins i Kyuss, a ponovno ovdje nema vokala Chelsea.

Ajde, de, taj prvi dio albuma je još koliko-toliko prihvatljiv vjernim fanovima benda, međutim drugi dio je striktno napucavanje s potrebitim radio adutima: "Failure forever" nosi tromi punk riff Sonic Youth križan s R.E.M. melodioznošću i pjevnošću uz rijetki growl u tri-četiri stiha koji nikoga iz komercijalne branše neće zagolicati po kardiogramu, "Scorpion's sting" blueserskog makadama rozga po Cowboy Junkies, još jednoj baladi u kojoj se ponovno pojavljuje taj sneni, gotovo dream-pop vokal Chelsea, ma, nitko, ama baš nitko ovo ne može povezati s Converge, a to je još jedan strogo zacrtan top-40 adut za široku upotrebu. "Daimon" s folk/ gothic ugođajem pretvara se u novi sludge/ grunge pogodak na nivou post-metala Neurosis isprepletenog akustičnim arabeskama i opet dinamičkim aranžmanom u gordim simfonijskim repeticijama, čak je i završnica križana s Pink Floyd figurama od kojih nastaje mučnina, "Crimson stone" izranja iz nježnih staccata u duboku melankoliju brit-popa Radiohead, a i Suede 90-ih u novu prog varijaciju post-metala Cult Of Luna popraćenoj i harmonijama syntha, a završna "Blood down" sa svoje 3 i pol minute Chelsea dovodi do gorkog i nježnog klimaksa ispraćenog darkerskim poluakustičnim/ amplificiranim neo-folk figurama.



Mišljenja sam da su Converge ovdje upriličili priznanje nekim velikim bendovima i autorima iz početne ere svoje karijere kada su bili brutalno opaki i po ničemu nisu sugerirali da prate 'nježniju' scenu vodeći se egotripom 'mi smo najbolji i najoriginalniji' što su u određenim trenucima zaista i bili, a osim toga, danas su pedesetogodišnjaci koji mirno žive svoje porodične živote s ukućanima možda se stideći pred vlastitom djecom kako su bili agresivni i ekstremni u potrazi za velikim svjetskim priznanjima i popularnošću koja im je naposljetku i donijela pristojan, lagodan život. Ovo je album kojeg će sasvim sigurno prihvatiti ciljani široki auditorij, međutim ovo više nije isti bendovski stil, već pretvorba u konformizam kojeg su, naposljetku i zaslužili nakon 30 godina karijere, te potvrda da im je dosta stvaranja urnebesa i kaosa na koncertima. Album je sasvim OK, ali daleko od onoga što su ne tako davno davali. Mračnije dozirani mainstream s blagim dozama te vraško jebene underground razjebanosti. Palac dolje od starih, a gore od novih fanova.

Naslovi: 1.Blood moon, 2.Viscera of men, 3.Coil, 4.Flower moon, 5.Tongues playing dead, 6.Lord of liars, 7.Failure forever, 8.Scorpion's sting, 9.Daimon, 10.Crimson stone, 11.Blood dawn

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 18/11/2021

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: An Evening With Imperial Triumphant (Live at Slipper Room)

IMPERIAL TRIUMPHANT: An Evening With Imperial Triumphant (Live at Slipper Room) (2021)

| 30/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Konstantina, bem ti jadne majke

MATEJ KRAJNC: Konstantina, bem ti jadne majke (2021)

| 29/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Kpивжа

PHAGE: Kpивжа (2021)

| 28/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Tiny Evolution Of 'Noise' Assembly (..And The View Throughout The Angles..), EP

DINO OGUIĆ: Tiny Evolution Of 'Noise' Assembly (..And The View Throughout The Angles..), EP (2021)

| 27/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Turning To Crime

DEEP PURPLE: Turning To Crime (2021)

| 26/11/2021 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Bloodmoon: I, feat. Chelsea Wolf

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*