Pređimo odmah na stvar: najavljeni talijanski The Secret nisu nastupili, pa oni koji su uredno došli oko 20h trebali su čekati dobrih sat i pol vremena do prve svirke. A običaj je da se prije koncerta dobro nakresaš maliganima, no ovaj puta piva sa šanka i kuhano vino koje se prodavalo u kamp prikolici ispred kluba i nije baš imalo nekakvu osobitu prođu. Hardcore-punk ekipa više nije horda pijanaca. Danas su to mahom vegani, makrobiotičari, dijetalci, uglavnom ljudi koji vode zdrav i uredan život, a prosjek im jedino kvare pojedine crne ovce u stadu. Jednog takvog ovna su redari pretumbali po podu, poškakljali po rebrima i pospremili negdje van na mokru livadu. Ne znam šta se desilo, ali samo odjednom je u toku koncerta tik do mene počelo naguravanje i štemanje. Vidio sam samo da je tip bio pijan ko guzica, pao je na pod pored DJ kabine i onda su ga odvukli. Ali sigurno nije bio ugodan kad su ga izdvojili iz one mase kojoj je bio dozvoljen stage diving. Biti divlji od njih teško mi je zamisliti. Stoga nemam pojma kako je junačina uspjela na sebe navući silinu redarske ekipe... Prvi na binu su izašli A STORM OF LIGHT iz Brooklyna koji su otprašili kratki set od samo 4 pjesme u pola sata. Nisu koristili rasvjetu već neku vrlo mutnu video projekciju od koje se nije ništa konkretno moglo shvatiti, ali su zato bili toliko glasni da mi još uvijek šumi u tintari od njihove buke koja izgleda da im je jedino oružje. Iskreno rečeno, slušajući zadnja dva albuma "Forgive Us Our Trespasess" (2009) i "As The Valley Of Death Becomes Us, Our Silver Memories Fade" (2011) stekao sam dojam da su zanimljiv doom/post-metal bend s referencama Neurosis, Isis i Unsane. Ali ništa od toga. Olovno tromi, atmosferični i bučni jesu, vokal gitariste Josh Grahama je 'clean', no sadržajno su vrlo siromašni. Drugu gitaru svira tetovirana plavuša Andrea Black koja paralelno poduplava Grahamove riffove i onda fućkaš smisao. Čemu dvije gitare u bendu koje sviraju isto? Između pjesama su emitirali neke potpuno nerazumljive i mutne vokalne samplove, odsvirali su "Collapse" koju je publika koliko-toliko popratila s ponekim glasnijim odobravanjem, a zadnju su izveli neku iznenađujuće vrlo brzu stvarčinu. Možebitno "Wretched valley", ali nisam najsigurniji. Klavijatura nije bilo i u principu strašno se razlikuju po zvuku od onoga što se čuje na sasvim solidnim albumima. Kako god, nisu mi 'sjeli' i sumnjam da ću ih poželiti gledati ponovno. Albume slušati kod kuće može, ali slušati bend uživo predstavlja latentnu opasnost za sluh. A osim toga, statični su ko' drvene Marije... No, zato su TOUCHE AMORE iz Los Angelesa odvalili frekvencijski odmjereno i scenski pošteno zagrijavanje sa svojim zabavnim i energičnim screamo post-hardcoreom. Oni su vrlo mladi, čini mi se u ranim 20-tim godinama podsjećajući po scenskim performansima na bivši sjajan bend Have Heart. Frontmen Jeremy Bolm je skakao kao na trampolinu, a odličan kontakt s publikom uspostavljen je od prve pjesme kada je počelo divljanje, poganje, naguravanje i mahnito bacanje s pozornice. Za razliku od A Storm Of Light koji su ugušili zvuk duplim riffovima, ovih petoro mladića imaju kompaktnu svirku često prošaranu laganijim staccato dionicama, gain gitarom, te vrlo kratkim i jasnim pjesmama u koje sabiju sve ono bitno u svega 2 minute. Pravi su otklon od preforsiranog pop-punka mada na albumima imaju prilično mekan zvuk i nije nikakvo čudo što su imali ogromnu podršku uglavnom mlađeg dijela publike. A kad su CONVERGE izašli na binu, nastao je pravi rusvaj. Prvo su se malo naštimavali, suhonjavi frontmen Jacob Bannon je rastezao svoje krhko, do neuhranjenosti mršavo tijelo poput kenijskog maratonca, neurotično šetajući vamo-tamo, a kad su raspalili uvodnu "Heartache" s albuma "No Heroes" (2006) prvi redovi su postali vrelo grotlo divljanja i idealna prilika za izvaditi bubrege, poravnati nos, polomiti nogu, kičmu, poneko rebro ili u najmanje bolnom slučaju, ostati bez zuba. Letjelo se po zraku, padalo se na pod, fanovi su se nosili na rukama, a ja sam se nakon nekoliko okinutih fotosa i jedno desetak zarađenih, dakako nenamjernih udaraca od glave do pete, povukao iz ovog đumbusa na distancu pored DJ kabine. Nerado se nalazim u ovakvom metežu ma koliko god da mi se bend sviđao. Naredali su uistinu sjajno odabran set - prvo abnormalnu "Concubine" s albuma "Jane Doe" (2001) s kojeg su izveli još samo one dvije pomahnitale "Bitter and then some" i "The broken vow" s kojom su završili koncert. U prvom dijelu nastupa našibali su žestoke razarače, prvo melodičnu "Dark horse", potom "Heartless", a onda nafilali cijelu seriju pjesama s posljednjeg albuma "All We Love We Leave Behind" od kojih su najbolje upalile "Aimless arrow", "Trespasess" i frenetičnu gitarsku AC/DC 'thunderstruck' radionu "Sadness come home". Tek neznatno su žestoke tempove razblažili naslovnom pjesmom, da bi od tromije "A glacial pace" počeli filati eksperimentalnije i kaotičnije skladbe u kojima su do izražaja došli vraški kompleksni aranžmani na koje se više nije moglo toliko divljati kao na samom početku. I hvala Bogu da je tako bilo jerbo bi osim one momčine koja je završila negdje na savskom nasipu još bilo nesretnika, a moguće i nehotičnih žrtava hardcoreaškog stampeda. Ali, svirka im je strašan doživljaj. Koncizna u desetinku, ma stotinku sekunde, prošarana ekstremnim tempovima i sumanutim kaosom zbog kojeg s pravom važe za jednog od najurnebesnijih bendova spajajući hardcore, metalcore i mathcore. Osim tehničkih finesa kojima svaki respekt, taj suhonjavi Bannon na kojeg vjerojatno na ulici ne bi obratili pažnju isijava strahovitom karizmom pomahnitale kombinacije nekad energičnih meštara poput Iggy Popa, Henry Rollinsa i Gibby Haynesa. Tokom nastupa kotile su mi se misli kako Converge ima pred sobom još nekih cirka desetak godina dobre energije, a potom da će sve to iscjediti i otići u penziju. Svirati ovako brzo se još može, no sa pedesetak i više godina podvrgavati se takvom ekstremnom scenskom nastupu koji zahtijeva apsolutnu kondiciju i veliki psihički angažman frontmena iziskuje ogroman napor. Gledati ga za 15-20 godina vjerojatno više neće imati niti desetinu ove prikazane snage i energije. Zato je nezaboravna stvar bila doživjeti njega i bend u vremenu kada pucaju od snage i zdravlja. Možda, ako opstaju i na dulji period, usmjere energiju ka tromijim tempovima i drugačijem izrazu, ali to više neće biti ovo što su nam priredili. Ovo je bilo nevjerojatno.

Set-lista:
1.Heartache (2006)
2.Concubine (2001)
3.Dark horse (2009)
4.Heartless (2004)
5.Aimless arrow (2012)
6.Trespasess (2012)
7.Bitter and then some (2001)
8.All we love we leave behind (2012)
9.Sadness come home (2012)
10.A glacial pace (2012)
11.Cutter (2009)
12.Worms will feed (2009)
13.On my shield (2010)
14.Damages (2009)
15.Axe to fall (2009)
16.Empty on the inside (2012)
17.Eagles become vultures (2004)
18.The broken vow (2001)

horvi // 20/12/2012

> vidi sve fotke // see all photos