Nije se činilo da bi nakon povratničkog "Rock & Roll Submarine" (2011) samoobnavljajući mitolozi indie rocka mogli pronaći inspiracije za još jedan album. Nekoć su imali prostor za šalu na račun rock zvijezda furajući izglađen image u odijelima, lančićima s medaljonima i zlaćano izvezenim natpisima benda na leđima sakoa, a takav humor zaista ne bi bio uvjerljiv od momaka u poderanim trapericama i patikama. Doimali su se originalnim, nažalost, njihova proročka predviđanja su bila podcijenjena u vrijeme grungea, a zadnji album iz prve faze "Exit the Dragon" (1995) je pao na tržišnom ispitu nakon čega su prekinuli rad na 12 godina. S ovim tek sedmim albumom u karijeri Nash Kato i Eddie 'King' Roeser pokazuju da nisu ništa mnogo promijenili u načinu shvaćanja i prezentiranja jet-set rock stava o zastarjeloj modi poput recimo The Hives ili The Jon Spencer Blues Explosion ostavši odani debelom, prljavom hard-rocku koji ih je učinio privlačno talentiranim i odmetnički ušminkanim alternativcima koji su divljali među odrpancima s potrganim hlačama i kariranim košuljama. Kroz 12 pjesama su proželi iniciranu kapsulu danas vrlo smiješnog hard rocka u kome se osjeća da ih napredovanje nimalo ne zanima i da bi najradije htjeli vratiti vrijeme ranih 90-ih.



Retro koji se provlači od pjesme do pjesme počinje sarkastičnom obradom Wham! "Freedom!", velikim svjetskim pop hitom iz 1984. potajno se nadajući da ima potencijal one nesretne obrade koja ih je vinula u zvijezde zahvaljujući filmu "Pulp Fiction", međutim, koliko god to bilo zabavno, daljnji tijek dokazuje da tu ima i mudrih odluka koje se pretvaraju u ozbiljnu i zlokobnu ćud poput užitka nevolja Amande Knox u udarnoj "A prisoner's dilemma". Žilavo nabreknute kuke riffova vitlaju od tame do svijetla poput "A necessary evil" ili prozračne "How sweet the light" nailazivši tragove vlastitih nadahnuća u teškim sprdačinama koje su nekad tretirali i ispoljavali kao vlastiti svjetonazor. Danas je to sasvim cinično tjeranje tog starog stava u nejasno maglovitu svrhu koja nije niti punk, niti rock, a ponajmanje neki angažirani žargon.

Vjerojatno samim sebi potrebni, busaju se ponajprije s korijenima grungea ("Follow my shadow", "I been ready", odlična "Litany") u vlastitoj nevjerici da su Smashing Pumpkins pobijedili Tad, Dinosaur Jr. i nadživjeli sve one kratkogoruće zvijezde, ubacuju se u rane dane indie-rocka neizbježno križanog s hardom ("Forgiven", "Won't let go"), letargičnije se prepuštaju folk manirizmu ("Totem pole") i akustici koja ima ponešto od onog 13. praseta ("I can't stay glad@u")… Osjeća se da su potpuno sigurni u ispravnost postojanja i nakon jedanaestogodišnje pauze od prošlog albuma kojeg se malo tko sjeća. Izgleda da je jedina svrha dokazati da su još uvijek živi pa makar nitko od onih milijuna ljubitelja grandioznog im hita pojma nema o njima niti je ikada poslušao koji album.

Naslovi: 1.Freedom!, 2.A necessary evil, 3.Follow my shadow, 4.How sweet the light, 5.I been ready, 6.A prisoner's dilemma, 7.Forgiven, 8.Totem pole, 9.Litany, 10.I can't stay glad@u, 11.Won't let go, 12.Snow

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 22/02/2022