Znalo se na svakom albumu ovih krautrock čudaka naći kojiputa neka plesna pjesma. Ali ovaj puta niks od toga. Samo 3 dugačka instrumentala jer kako onda drugačije opravdati proširenu sekciju od čak 8 glazbenika. Uz bazični dvojac Gunther Wüsthof (music box) i Zapi W. Diermaier (bubnjevi), ovdje je okupljena gostujuća ekipa iz nekoliko njemačkih bendova - Einsturzende Neubauten, Schneider TM, Stadtfischlex... pa se valjalo dati prostora za kojekakve improvizacije i slobodna kretanja. Gledajući ih kroz 50 godina karijere, tko god bio na čelu, Faust je ostao vjeran svom eksperimentalnom i istraživačkom duhu. Tako se kroz gotovo 60 minuta nudi nadrealna glazba ispunjena bizarnim svemirskim kolokvijama industrijskih pejzaža, elektronike, plemenskih udaraljki, hipnotički tromih ritmovima sa sporim, gotovo najsporijim drone pomacima i paradiranjima kroz velika vremenska rastojanja atakirajući na svijest polaganog izgaranja koje nikako da plane i bukti u vatri. Sama naslovnica aludira na onaj jezivi debi s rendgenskim snimkom šake, samo se čini da je ovaj puta u prvom planu srednji prst premda "Daumenbruch" znači 'slomljeni palac'. Ima u tome nekog mističnog polariteta: pomislilo bi se da im je ovo zadnji album, ali ne. Najavljen je već i sljedeći "Punkt.". Elem, iako je ovdje u tom koncepcijskom aspektu mnogo toga slično na sijaset prethodnih radova s opuštenim ambijentalnim tripovima i razvučenim sesijama, na trenutke se doima da sve ovo zvuči poput bendova iz kojih dolaze gostujući eksperimentalisti.



Ujedno, ovo je urađeno na daljinu. Svako od njih je napravio svoje dionice i poslao ih bazičnom dvojcu koji su to miksali i eterično protkali kroz najudaljenije krautrock seanse dugotrajnih repetativnih ulomaka što se kotrljaju uz svako malo dodatke novih slojeva zvukova s kojima se pronalaze krešenda, ali nimalo nalik onima iz post-rocka. Tematski je paradoks u nazivima kompozicija; od "Weisse schokolade" bi se očekivala neka slatkoća, međutim hipnotika kojom se kreira gotovo 23 minute drone sintagmi upućuje na duboki psihodelik, "Default mood" prolongira letargičnost i sramežljivost sasvim drugačiju od današnje grabeži i busavog nametanja egoizma, a "Border river" meditativno stanje začinjeno loop tehnikom, otkačenom elektronikom i zvukovima instrumenata koji u praksi ne služe kao glazbala (ventilator i kojekakve priručne self-made alatke Sonje Kosche).

Album ima svoju dugotrajnu primjenu jer bend kao ovakav s tim mnogim tumbanjima članstva i dalje spremno, odvažno i hrabro ostvaruje kontakt s autentičnim izrazom premda je onaj veličanstveni dojam za eksperimentalizaciju ranih 70-ih vremenski odavno prhnuo. Tamo gdje su mnogi krautrock izvođači posrnuli i pali u naletima popa, new-wavea i različitih transžanrovskih stujanja, Faust još uvijek lucidno kreira svoju unikatnost bez skrnavljenja te bogate i velike ostavštine. Uglavnom, ovo je vrlo prijatno i opuštajuće izdanje, takoreći psihodelik za puštanje mašti na volju.

Naslovi: 1.Weisse schokolade, 2.Default mood, 3.Border river

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/04/2022