Daleko od morbidnih i apokaliptičnih slutnji koje su svijet zavile u teško breme depresije, empatije i svih pripadajućih emotivnih suosjećaja na račun pandemijske pošasti, Leut Magnetik je sasvim neočekivano nakon prevelikih 17 godina pauze objavio tek treći album. Imali su u međuvremenu dva singla "Arhitekt" i "Sam na plesu" 2011. i kad se očekivalo da će grunuti s novim dugosvirajućim materijalom, naprosto se stalo. Razlozi možda i nisu bitni jer oni nisu konstantan bend nekadašnjeg tipa studio-koncerti, rade po potrebi kada osjete da imaju nešto za ponuditi, te kada materijal dovoljno sazrije. U ovome slučaju je to visoka kakvoća ugodnog avanturističkog moody sadržaja s ležernim pijedestalom transžanrovskih fuzija popularne i manje popularne glazbe što pruža veliki odušak s relaksirajućim laid-back figurama i neobaveznim fikcijama lepršavog psycho svijeta koji nimalo ne mari za turbulencije realnosti. Takoreći, djetinje razigran konformistički i kozmopolitski, a dovoljno eksperimentalno hrabar da pokaže što se sve to još može napraviti u pop glazbi.

Zadivljuje njihova sviračka intuicija višeslojnosti bez abrazivnih sklonosti na letargičnom nivou. Deset kompozicija praktički ne nose nikakvu konceptualnu spregu od uvodne, naslovne "Celuloza" otpočete zvukovima nalik prepariranom klaviru na ritam bržeg trip-hopa s finim premazima staccato gitare, harmonike dugmetare i mediteranskim šlihom, a ta slojevitost dolazi do izražaja i kroz sofisticirani 'klapski' background, te zagonetni lirski segment koji se provlači tijekom čitavog albuma.



Interesanta je stvar da su sve pjesme sabijene u prijatne radiofonične okvire do maksimalno 4 i pol minuta, a pričinjavaju se da sadrže čitave mini-simfonije kakve obično iznose nekoliko puta dulje, odnosno ovdje ima mnogo sjajnih psihodelično-eksperimentalnih detalja s različitim izbojcima u kratkim fragmentima po kojima se uočava da su inspirativno prilazili ama baš svakoj pjesmi ocrtavajući karaktere trenutka kao što je to umio raditi Arsen Dedić u drugačijem, šlageraškom stilu. Od pjesme do pjesme variraju chill-out/ acid-jazz fragmentima s auto-tune vokalom, slobodno bih primjetio, načinom nekih krautrock bendova iz 70-ih, primjerice kratkotrajnim La Düsseldorf (1975-1983) koji su mnogo utjecaji na new-wave 80-ih, u nekima zaista zalaze u vrlo sličan prostor Haustora, Šumski i Antenat, posebice u pjesmama "Goluba dva", a tu se nazire i relacija s beogradskim Darkwood Dub. Također je i Kraftwerk ovdje jedan od bitnih faktora u temi "Odmor u podne" ko' izvađen laid-back s "Radio Activity" i "Trance Europa Express", elem, jako dobro fiksiranih temelja s kojima nema nikakve brige kada se radi moderni pop. Uostalom i riječka Marinada radi na vrlo sličan način. Kompulzivan sklop "O Dio Mio" šara blues ritmom i ponajboljom jazz frakcijom klavira i saksofona s melodijom, ah, nećete valjda zamjeriti, povratničkog albuma Beograda "Pola-pola" (2015) koji su još neobičniji i drastičniji bend objavivši u više od 40 godina karijere samo 2 albuma. Ovaj prijatno senzibilan ekcentrizam graniči i s Tuxedomoon uvodeći slide-gitarom u sanjarsku "Waterloo sunset" koja, pak ima luftmadrac na plavetnoj pučini ukrašenoj odličnim synth i klavirskim pasažima. Još malo krautrock elemenata dolazi u "Dan po dan" (feat. Lota Tudor) na Neu! način koji nikad službeno nije priznat da su ga mnogi 'maznuli' svijesno ili ne, ali jesu, pogotovo generacije Air, Radiohead, Thom Yorka, ma i naših krupnih kokošara Pipsa i Mayales kad im treba 'injekcija' za skidanje takozvanih alternativnih fora koje mainstream još nije čuo kako bi obogatili vlastiti siže. "Škura bura" je iznenađujuće minimalistički plesna instrumentalka kojoj fali samo jači groove u odličnoj dinamici, a kao mogući budući extended pokazuje vrsne preinake u veliku melodičnu himnu. Prije svega, ovo je jako dobro odsviran materijal, produkcijski i tehnički nije obavljen na najboljem nivou, bubanj je pretih, nema šusa vraćajući se na spomenute krautrock bendove kojima još treba dodati poneke (Harmonia, Faust) koji nisu mnogo marili za dobošara kao primjerice Can gdje je ritam sekcija bila najvažnija. Ovdje je važna melodijska konstrukcija s mnogo međuigri i improvizacija, te ležeran osjećaj da osim mora, škoja i jubavi ništa drugo ni lipše, pa makar nima ni dišpetne dramatike.

Naslovi: 1.Celuloza, 2.Svakog drugog dana, 3.Brodovi, 4.Goluba dva, 5.Odmor u podne, 6.O Dio Mio, 7.Waterloo sunset, 8.Dan po dan feat. Lota Tudor, 9.Škura bura, 10.Daleko je obala

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/04/2022