Zanimljivo je bilo posmatrati alternativnu nafuranu dark ekipu tokom 80-ih kojoj je vrh vrhova bio Depeche Mode, a recimo o Cabaret Voltaire pojma nisu imali. I onda se desio jedan kraći 'hype' u proljeće-ljeto 1990. kada su isplivali singlom "Keep on (I got this feeling)" (UK no.55) kojeg je čak i Bernard Cvek vrtio u TV emisijama hvaleći se kako obožava Cabaret Voltaire jedva čekajući njihov zagrebački koncert. Iskosa gledano, činilo se da postaju popularni i da ih je slava konačno pomilovala, ali brus. Na koncert je došlo jedva stotinjak ljudi potvrdivši da nisu bend za tupoglavo drečavo balavi šminkerski synth-pop mainstream darkeraj unatoč tome što su Cabsi tada bili najdostupniji i stilski najkomercijalniji. Jbga…



Stephen Mallinder je bio frontmen i basist, a i svirao je synthove, te programirao mašine i procesore, ali nije bio alfa i omega kao pokretač i tvorac, pokojni Richard H. Kirk. Njih dvojica su nakon tog zagrebačkog fijaska i albuma "Groovy, Laidback and Nasty" (1990) nanizali još 4 velike ploče i 1994. završili poglavlje u potpunom neuspjehu nakon 20-ak godina karijere. Kirk je nastavio raditi pod mnoštvom drugih imena, a Mallinder se odselio u Australiju gdje je radio kao glazbeni novinar i radio urednik, a objavio je i brojne akademske disertacije za sveučilište u Perthu. Nakon dvadesetak australskih godina vratio se u Britaniju, ali ne u rodni Sheffield, nego u Brighton gdje je predavao digitalnu glazbu i zvučnu umjetnost na unverzitetu dočekavši penziju. I biti će tako nekako s dolaskom u mirovinu, ponovno je počeo da se bavi solističkom karijerom; još u vrijeme čuvenog matičnog benda imao je solo izlet singlom "Temperature drop" (1981) i album "Pow-Wow" prvotno 1983. realiziran za Fetish, a onda reizdan s novim pjesmama 1985. za Mute Records. Imao je on još projekata poput Acid Horse s Al Jourgensenom iz Ministry, pa Love Street sa Soft Cell (sve u 80-im), a od povratka u Britaniju projekte Hey, Rube! sa Steve Cobbyem, zatim Wrangler s Bengeom i Phil Winterom, pa Creep Show s John Grantom, tu su onda još IBBERSON (kombinacija Clock DVA i In The Nursery), radovi sa Dub Mentor, skladanje glazbe za SF film "The Tourist" (2017) režisera Tash Tunga… Nije da ne radi. A i drugi solo album "Um Dada" pojavio se 2019. pred pandemiju, taman prije povratničkog Cabaret Voltaire "Shadow of Fear" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30208 (2020) na kome nije želio raditi s bivšim kolegom iz kojekakvih razloga. Nisu ni bitni, no ovdje je na trećem solističkom albumu udružio snage sa spomenutim Bengeom (Ben Edwards) magijajući proizvod prezira ka digitalnosti oslanjajući se na stare ritam mašine, synthove, sekvencere i aparaturu s kojom su Cabsi ionako već odavno zaslužili muzejske epitete. Točnije, ova glazba u plesnim ekvivalencijama može se prisličiti njihovim radovima poput "The Crackdown" (1983), "Micro-Phonies" (1984), pa u nekim tretmanima i sa "Code" (1987). To su sitničavi staccato synthovi s premazima, koji puta i izoštrenim funk bas linijama s obaveznim sofisticiranim distancama da nije baš sve onako kako se čini. Otpjevano šapatima i grubim prepoznatljivim impulsima varira sa suptilnom toplinom libreta u čudnovatim opservacijama inteligentnog prikaza toka misli s užurbanim krivinama i dubokim modulacijama igre s riječima i višesmislenošću.



Od samog uvodnika "Contact" podebljanog efektom kravljeg zvona, šeta se čarobnim pasažima dezorijentacije, asimetrije, prividne hladnoće, klaustrofobije, psihodelije, ali i suptilnim kaosom prožimajući primjerice duh detroitskog minimal-techna s ponešto industriala ("ringdropp", "Shock to the body") nijansirajući malo housea, punk-funka ("Galaxy", "Guernica gallery", "The trial"), neke neurotične sintagme ("Hush"), a i ponešto primjetljivih IDM referenci, pa i trip-hopa ("Wasteland"). Sve je to u, slobodno se može reći, poznatim okvirima Cabsa iz navedenih epoha 80-ih, samo je ovaj puta distancirano bogatim aluzijama na kriticizam društvenih načela o ekološkoj propasti i umjetničkim hipotezama svijeta, bilo one krive ili prave u rakursu svakodnevnog konzumerizma. Elem, njegovi šaputavo-iskrivljeni meditativni tekstovi navode na razmišljanje i tumačenje, a sam Mallinder poručuje da je 'većina tumačenja pogrešno shvaćanje', tako da se ovaj album ne može uzeti sa 100% sigurnosti da je to upravo ono što auditorij razmišlja i doživljava kada ga preslušava.



Zagonetno i mistično, ali plesno i još uvijek futuristički napredno.

Naslovi: 1.Contact, 2.ringdropp, 3.Galaxy, 4.Wasteland, 5.Hush, 6.Shock to the body, 7.Guernica gallery, 8.The trial, 9.tick tick tick

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/07/2022