home > mjuzik > Spirit of Ecstasy

kontakt | search |

IMPERIAL TRIUMPHANT: Spirit of Ecstasy (Century Media Records, 2022)

Čudno. Mediji, dakako svjetski se nisu razbarušili s raportima ovih avangardnih majstora iz New Yorka što se tiče aktualne "Mother of Greed" turneje. Naši, izuzev Terapije čak nisu niti spomenuli osim najava njihov koncert u zagrebačkoj Močvari 14. lipnja www.terapija.net/koncert.asp?ID=31506, tja, važniji su u datom momentu bili Jelena Radan, Nick Cave & InMusicFest, Simple Minds, Kiss i Placebo...

Spominjem to jer me baš zanimala reakcija nekog stručnjaka, ali ništa od toga. Nakon odlaska Cikyja s Muzika.hr 2017., u nas gotovo i da nema relevantnog znalca-novinara što se tiče metala, a Metaljacket portal nešto opasno bremza u zadnjim mjesecima s aktivnošću. Jer, hm, meni je bila vrlo čudna setlista iz prostog razloga da pola pjesama nikad nisam čuo. I onda se samo nekoliko dana nakon tog zagrebačkog koncerta pojavi ovaj novi, peti studijski album kojeg, vidi, vidi, uopće nisu u najavama spomenuli da promoviraju. A nisu niti priopćili da su ga uopće i napravili. I to je uzrokovalo brdo pomutnje, naravno, oni su to tako htjeli da iz prve ruke pred publikom dožive feedback novog materijala koji je upalilo kao iznenađenje.
[  ]

A pravi umjetnici nikad ne veličaju svoja djela. Ne stoji uzalud komična teza da rockeri odsviraju 4 akorda za 4 tisuće ljudi, a jazz glazbenici 4 tisuće akorda za 4 slušatelja. I sad imamo ovdje 55 minuta čudnovate smjese smišljene gotovo isključivo za koncertnu furiju tri bazična instrumenta - gitare i vokala Zachary Iilye Ezrina, urnebesno neuhvatljivih bubnjeva Kenny Grohowskog i bas gitare Steve Bianca koji tu i tamo upotrijebi klavijature kojih na koncertu nije bilo. Budimo iskreni, odrasli ljudi, napucani slušatelji svime i svačime, diskofili i dobar dio auditorija bi trebao savladati jazz iz prostog razloga 'zašto svaki jazzer svira svoje i zašto se međusobno ne prate'. Ha-ha-ha. Baš je u tome i glavna poanta. Oni se itekako prate i znaju što sviraju.



Kad zarola uvodna "Chump change", doslovce se poimanje svakog metal klasicizma opovrgava jer je za žanr vezan samo zbog upotrebe distorzije i energije, a i vokalnog growla. Ovdje bubanj ima svoj uvodni intermezzo u koji ide gitarsko rašpanje i s nekoliko oktava basiranje po ljestvici tvoreći priličan psihodelični kaos pune četiri minute poput free-jazza do zbunjujućeg ludila. A ono štu su na ranija dva albuma imali - orkestracije i duhače, zamijenjeno je suptilnom laganijom, atmosferičnom svirkom koja potpuno ulazi u jazz, pa se malo s riffovima vraća u death i nekoliko trenutaka galopa, no već je to na samom početku znatno drugačije strukirano. Elem, već ova prva dovoljno pokazuje da je pred nama sasvim drugačiji Imperial Triumphant povlačeći još dublje u ponor s "Metrovertigo" punom zakulisnih klavijatura, insinuacija nijemih zborova, jaukova, gušenja i nemogućnosti bilo kakvog disanja sve dok na polovici kompozicije ne dođe odušak od sveg zla koje se strovalilo u samo dvije minute i prepolovilo sa zlobnim udarcima prepariranog klavira ustupivši mjesto za novi, mirniji jazz izlet koji ne traje dugo jer odmah slijedi maksimalno zapetljani finiš koji ne podržava nikakve standarde. Ovdje je moja jedina zamjerka što je finiš u fade-outu, kao da nisu imali bolju soluciju.



Na albumu imaju tri gostovanja: prvo pristiže u mračno razmrdanoj "Tower of glory, city of shame" s vokalnim režanjem Yoshiko O'Hare iz lokalnih legendi Bloody Panda (uh, jebemu, što je s njima, nema ih već više od 10 godina?), a druga dva u izabranom singlu "Merkurius gilded" gdje se pojavljuju gitarist Max Gorelick (jedno kratko vrijeme u postavi 2016.) i njegov otac saksofonist, čuveni smooth jazzer Kenny G. koji bi vrlo lako mogao postati najtiražniji jazz autor svih vremena jer je do sada propazario pišljivih 75 milijuna nosača zvukova. Priloženi video spot dovoljno prikazuje ovu neobičnu artističku koheziju i metal-jazz fuziju.

A ako do ove četvrte pjesme još uvijek postoji kompromis šta li to točno smišljaju Imperial Triumphant, pun odgovor daju peta "Death on a highway", a još precizniji šesta "In the pleasure of their company" u potpuno razbucano kaotičnom free-jazzu sa psihotičnim duhačima neuredne vožnje u nepoznato. Ako se samo ova instrumentalna skladba izdvoji, malo tko bi mogao odgonetnuti da je djelo 'nekog tamo' metal benda. Prije bi se pripisalo Toni Braxtonu u ludim eksperimentalnim 70-im ili nepredvidljivom 'tko-to-uopće-može-slušati?' John Zornu.

Ovaj intenzitet skroz opada u tmurno laganoj trip drajverači "Bezumnaya" na razmeđi horror ambijenta, drone sledovanja i programatskog spoken-worda kombinirajući engleski i ukrajinski jezik. I također se ne bi otprve dalo razaznati da je djelo 'nekog tamo' metal benda, već prije nekog industrial-experimental kaosa skladanog za neki soundtrack kome ne odgovara "Ummagumma" i "Tubullar Bells" sintetika. Završna "Maximalist scream" paše uz najbjesniji Šarlo Akrobata, uh, niti Šarlo nije bio ovoliko raskliman, reklo bi se de-kompozicijski, ali ne. Prve dvije minute jesu bliske tome, no kasniji tijek pokazuje jasno free-jazz skladateljstvo uz punoću dubine pozadine nevjerojatnog zvučnog zida koji se provlači tokom čitavog albuma.

Zaključak jeste da su zakoračili stepenicu dalje u napretku i da nemaju ama baš niti jednog konkurenta u ovakvoj kategoriji glazbe koja i dalje jeste 'neki tamo' metal ali posve drugačiji od bilo kojeg drugog. Unikat. Za studiozne analize.

Naslovi: 1.Chump change, 2.Metrovertigo, 3.Tower of glory, city of shame (feat. Yoshiko O'Hara from Bloody Panda), 4.Merkurius gilded (feat. Kenny G. and Max Gorelick), 5.Death on a highway, 6.In the pleasure of their company, 7.Bezumnaya, 8.Maximalist scream

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/08/2022

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Prije dana

MIRO KADOIĆ: Prije dana (2022)

| 29/09/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Sunrise on Slaughter Beach

CLUTCH: Sunrise on Slaughter Beach (2022)

| 29/09/2022 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Sonics in the Soul

BUZZCOCKS: Sonics in the Soul (2022)

| 28/09/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Mirage

GAEREA: Mirage (2022)

| 28/09/2022 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Juice B Crypts

BATTLES: Juice B Crypts (2019)

| 27/09/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Spirit of Ecstasy

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*