home > mjuzik > The Plague Within

kontakt | search |

PARADISE LOST: The Plague Within (Century Media, 2015)

Pomalo nepravedno se zaboravlja zbog čega su Paradise Lost poseban i specifičan bend. Suočeni s relativno podjednakim ostvarenjima od prvog do ovog 14. studijskog albuma kojeg će promovirati na turneji i u zagrebačkom Vintage Industrial Baru 27.X 2015. (upad 140/160 kn), većinom se razmatraju njihove žanrovske i zvučne promijene od death/doom, gothica, preko elektronike, synth-popa i industriala sve do ponovnog povratka u osvježeni doom i gothic kao da se primjećuje samo fasada, iliti bolje rečeno, korice knjiga, ilustracije, font i oblik slova, a ignorira se sadržaj i njegov smisao.
[  ]

Nije razlog u tome što se tematski kreću u vodama pesimizma, mračnjaštva, okultizma i horrora redovito isporučujući poput nekadašnjih Siouxsie And The Banshees opsceno-psihološke drame naplavljene duhovima, avetima prošlosti, neobičnim fikcijama i emocijama varirajući od smrtnih strahova do euforičnog nihilizma, već zato jer su se poput žanrovskog književnika (a vrlo blizak im je Stephen King) uputili u serijsko štancanje kada nakon 5-6 djela takav scenarij postane predvidljiv, pa i stagnirajući. I onda dođe tko zna koji po redu roman, film, odnosno album, ali zašto primjerice i 14. nastavak čuvenog filmskog horror serijala "Saw" ('Slagalica strave'), da do njega dođe ne bi još uvijek bio zanimljiv, uzbudljiv i dramatičan. Može biti, a i ne mora.

Nick Holmes i ekipa doduše ne frcaju krvavim horror scenama, ali na ovome albumu ne zaziru od usuda nesretne smrtnosti uzrokovane nečime sasvim drugačijim - kugom i zarazom stvarajući osjećaj apsolutnog straha, strave i užasa. U njihovom slučaju to je redovita dramatika scenarija koji se ne dotiče relevantne stvarnosti, pa čak niti metafore već obavezne apokaliptično tmurne sablasti propadanja života bez ikakvih konotacija vremenskih razdoblja. Oni govore općenito i ne stacioniraju se niti na prošlost, niti na sadašnjost, a niti na budućnost. Imaju univerzalni način lirskog izraza poput biblijski proročanskog i mogu se smjestiti u svaki period ljudske civilizacije, te kao što upravo sama Biblija govori, recimo o 'istočnome grijehu', tako ovdje "Victim of the past" govori o krajoliku pustoši očaja i truleži bolesti, pošasti koja neprestano vlada na zemlji. U niti jednom momentu album ne precizira što je točno ta 'kuga' - AIDS, rak, sifilis, nekadašnja lepra (guba), tifus ili kolera, pa niti današnji konzumerizam ili bolesno poltronsko prihvaćanje kurentnih medijsko-političkih i inih poruka. Dodvoravanje većini je najlošija umjetnička stvar, a toga, na svu sreću ovdje nema. Bend ionako nije skup filozofa koji bi s nekim dobro osmišljenim sloganima izgradili stadionsku karijeru poput U2, čak se niti religijski ili politički ne otkrivaju u nekoj opciji, već idu daleko šire i govore općenito o ljudskoj bolesti - potrebi da se duhovno nađe u procijepu košmara iluzija i stvarnosti. Odnosno, ove nove pjesme su ponovno emotivne bajke, ali s paranoičnim učincima kao da se gleda neki dobro osmišljen horror i niti jedna od njih ne odskače za potencijalni hit s obzirom da bend već dulje vrijeme ne prakticira 'dobar odlomak' iz knjige, već dobre fabule romana od početka do kraja. Izbaciti neki ulomak iz takvog romana, pardon, s ovog albuma je grehota. Svaki od 10 komada ima svoju priču počevši od totalno neoptimističke "No hope in sight" u kojoj se Holmes vokalno posve vratio u growl (naravno koketira i s ostacima Depeche Mode, točnije Dave Gahanovog utjecaja), pjesama u kojima su nekadašnji synth-pop zamjenili orkestracijama i klavirom ("At eternity of lies", "Sacrifice the flame"), vrlo plesnog trasha ("Cry out"), te pridodali dvije apsolutno najžešće i najbrže stvarčine u karijeri vrativši se djelomice i u death ("Terminal" i "Flesh from bone"), dok su kompletnu horror sliku fokusirali u samoubilačkim nagonima kakve su izbacivali na početku karijere ("Punishment through time" i "Beneath broken earth").

U spregi s ponovno uspostavljenim doom/death i gothic načelima, ovaj put bez synthova i bilo kakve sintetike, Paradise Lost su se vratili svome starom tematskom zanatu - kopanju grobnice s kontraverznim propitivanjima koga sve u nju smjestiti i s kakvim svicima i epitafima je ukrasiti jer nema nade na vidiku u vječnim lažima koje će biti kažnjene, žrtvovane na vatri i zatrpane pod zemlju.

Naslovi: 1.No hope in sight, 2.Terminal, 3.At eternity of lies, 4.Punishment through time, 5.Beneath broken earth, 6.Sacrifice the flame, 7.Victim of the past, 8.Flesh from bone, 9.Cry out, 10.Return of the sun

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/09/2015

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: The Plague Within

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*