Slušanje određenog zvuka nalik procesorima je nešto što mi je dosta interesantno u muzici, prevazilazi sve ostalo što smatram da je dio interesovanja za muziku na način koji je to ranije bio, slušanje izdanja ravno čitanju knjige, gledanju filma... Sasvim nov pristup koji je zvuk procesora sam po sebi, a intimni doživljaj muzike koju slušam dosta ličan i prilično infused. Da, ti procesori polako ubrizgavaju zvuk koji je potpuno prilagođen tom doživljaju. Snovi su nekako drugačiji, posebni, mi smo u njima i radimo sve one radnje koje ne bi smo voljeli da nam neko drugi radi, radimo ih sami sebi. Na određeni način možemo smatrati i to dosadašnjim mišljenjem da nas novinar vrijeđa razgovorom sa samim sobom. Spoznaja je dug proces koji moramo da gradimo vremenom. Na tom putu, zavisno od toga čime se čovjek zanosi, moraju da se redom rješavaju svi problemi koji se nađu na njemu. Tako da i taj zanos vrlo vjerovatno ima određeni uticaj na pojavu greške i pomisao da ne komuniciramo sa samim sobom, već da nas neko vrijeđa. Ne znam, ali u tom jednom kontinuitetu grešaka neko nas upućuje na komunikaciju, kao najgori klošar. Slušajući ovo izdanje nemamo potpunu ideju o tome kako bi smo trebali da zvučimo, instrumentalno, ako bi smo htjeli da sviramo muziku koja zvuči približno kao ovo izdanje.

Naslovi: 1.The coldness of my flesh 22:41

ocjena albuma [1-10]: 8

edo žuđelović // 19/02/2023