home > mjuzik > Sutra

kontakt | search |

YAKUZA: Sutra (Svart Records, 2023)

Čikaških avant-experimental majstora koje se trpa u metal nije bilo, mama mia, čak 11 godina. Što se sve u međuvremenu izdešavalo valja čačkati po forumima jer su staru web stranicu ukinuli i momentalno imaju samo bandcamp, facebook i instagram s kojih se ama baš ništa konkretno ne može saznati zašto su toliko dugo pauzirali. Jedino se može vidjeti po slikama da se alfa i omega Bruce Lamont prilično udebljao i posijedio, a po online interviewu kojeg je dao za Heavy New York, u kome priča o novom početku uz odgajanje djece i normalnom životu, a spomenuo je da mu je jedan od glavnih uzora bila saksofonska dionica Andy Hamiltona pjesme "Rio" Duran Duran (1982) koja ga je potaknula da svira saksofon i ukomponira ga u, uvjetno rečeno metal. A čini se da je postava od zadnjeg, odličnog albuma "Beyul" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=15636 iz daleke 2012. godine doživjela neke promjene: gitarist Matt McClelland (Sons of Famine, ex-CorpseVomit) je tu, ali novi basist je Jerome Marshall (Contrition, Hatemonger).



Na žalost, ovo nije album koji poput ranijih osvaja na prvo slušanje. Jako je težak, kompleksan, psihodeličan, vrlo dubok i uz to eklektičan mišung svega i svačega, dakako u pozitivnom aspektu spajajući grunge, doom, sludge, math, jazz, meditacije, reformiranje granica sa starim kolažima kraut/post-rock/metala i avanturističkih dijafragmi neuobičajenih aranžmanskih zavijutaka King Crimson utjecaja, kaotičnog spoja kao da se John Coltraine pozabavio Napalm Death u fikciji najbjesnijih Pink Floyd i Battles, ako se to uopće može i zamisliti.
[ Yakuza ]

Yakuza   © 2023

Jeste, proizvod je moderan i divno kaotičan prožet stvarnim svijetom sa čvrstim ovozemaljskim utopijama frustracija, epske lirike koja baš i ne zalazi u klasičan poetski obzor metala s kojim se uhvatljiva metal horda od Iron Maiden, Metallice i Sepulture ne slaže ruku pod ruku jer nema implikacija i konfrontacija. To jest, Lamontov pristup je ponovno metaforički sofisticirano profinjen iskorak za sastavljanje onih vitalnih razloga zbog čega postoji gitarska distorzija u prividu današnjice što funkcionira, nedvojbeno namjerno programirano, međutim, treba dati vremena da ova glazba 'sjedne' jer nimalo nije bezazlena doimajući se da im je baš upravo trebalo tih 11 godina, rečemo slobodno, za komponiranje po 1 pjesmu godišnje, a to je užasno trom kreativan proces u potrazi za idealnim rješenjem.

Više puta sam na ovim stranicama spomenuo onaj nastup Girls Against Boys u KSET-u www.terapija.net/koncert.asp?ID=827 2005. kada mi je saksofonist Ken Tompson iz urnebesne jazz-rock predgrupe Gutbucket rekao da takvih bendova po New Yorku ima na kile i tone čudeći se kako dobro prolaze u Europi, eh, danas se zna, to je bio klišej koji je tada prolazio, ali čisto sumnjam da bi ponovno umivao nove hipsterske naraštaje. To jest, Lamont razmišlja o budućnosti i perspektivama van dosega širokog miljea i auditorija, naprosto, baš ga nimalo ne brine reakcija armade, uostalom, priloženi interview je pogledalo samo zainteresiranih 35 ljudi, pretpostavimo prijatelja, a vidiš koincidencije, ja znam bend već skoro 2 decenije kada su me opaprčili prvo sa trećim "Samsara" (2006), a onda s "Transmutations" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4310 (2007) i ponajboljim "Of Seismic Consequences" (2010) (bio moj no.6 album godine!) kada sam nekim frendovima i bivšoj suprugi znao puštati pjesmu "Be that as it may" (bješe moja no. 4 pjesma godine), ali izabrani slušatelji su bili posve gluhi jer kompleksan miks ambijenta, progressive/ death metala, jazza, stalnih promjena tempova i psihodelične narativnosti nikome nije pasao, jebi ga, a šta tu mogu. To se redovito dešava s vrhunskim glazbenicima.



No, da budemo na čisto, Yakuza nisu ono nešto za što bi se uopće mogla zakvačiti bilo kakva ciljana publika, slobodno se konstatira da čak niti nemaju publiku kao što je nije imala niti rana krautrock ekipa, a opet, nisu krautrock. Bend nakon ovakve velike diskografske pauze kreira to povratničko čudo obavijeno 'sutrom' iz indijske mitologije i književnosti - Brahma sutre, Dharma sutre, Yoga sutre u funkciji aforističkih smjernica za različite aspekte života kroz obredna razmatranja u relativno kratkim lirskim opsezima, a također i dostatno napenalim minutažama pjesama, u prosjeku po 5 minuta. To koliko je kompleksan stilski pristup svjedoči već uvodna "2is1" šetajući math-rockom u sludge, te se kasnije pokazuje i mnogo grunge elemenata u narednoj "Alice" s posezanjima u noise-rock i mješavine starih psihodeličnih Mastodon. Razlika je u manje vatrenom progressiveu s masnim zvukom smještenim u introspektivnom, na momente ambijentalnom balansu. Dakako, kod Yakuze nikad nije postojala relevantno klišejizirana formula, već se redovito pazilo na identitet, a ovaj puta ima i nekoliko pjesama s groove hipnozama poput "Echoes from the sky" s kutnim sludge riffovima i usporenijim puzanjima poput Swans križanih s The Doors, te abrazivnim izletima saksofona u psihodeličnu jazz napetost. Meni su osobno uvijek takve sekvence bile najzanimljivije jer su dozovoljavale slobodu ekspresije, eksperiment i jasan istraživački iskorak.
[  ]

Nadalje, poneki mračni post-rock/metal komadi, primjerice "Embers" mogu poremetiti ovaj početni sklad da bend nije striktno vezan uz metal, prije bi se reklo uz gothic/ post-punk i grunge, a to opet proširuje obzore nastavljajući morbidnim saksofonom "Capricorn rising" mirnim vibracijama sjenovitih opservacija. Također, valja napomenuti da se na ovom albumu saksofonom barata rijeđe nego inače što je šteta. Još jedna paralela s Mastodon pristiže u "Burn before reading" s podosta gitarskog thrash cimanja, uobičajenih skokova u ambijentalne sekvence, a može prisiliti slušatelja da pažljivije posluhne vijugave seksipilnosti, kao i egzotičan šmek lagane "Walking God" pripremajući olujnu težinu novih prevrata ne dodvoravajući se nikome da li je bend metal ili nije, pogotovo kad počne još jedan sludge/ grunge komad "Into forever", najkraći od svega 2 i pol minute u kome su spojeni Melvins, Nirvana, King Crimson, a bome i Van Der Graaf Generator što još ponajbolje dolazi do izražaja u kompleksnoj "Psychic malaise", na svu sreću, lišenu onih prog-blues kočeperenja gitarskih ekscesa, nebuloznih solaža i promjena tempova. A najdulja, završna "Never the less" (7 i pol minuta) s pravom švrlja razbijenim sučeljem psihodelične dramatike nimalo se ne zavaravavajući da Lamont i ekipa nisu u stanju napraviti novi podvig, istina, ne više tako teškog zvuka, nego da poštuju njegova načela direktnim eksperimentom čime sasvim vjerojatno otvaraju novo poglavlje na koje, eh, tko to zna, valjda neće trebati čekati narednih desetak godina.

Naslovi: 1.2is1, 2.Alice, 3.Echoes from the sky, 4.Embers, 5.Capricorn rising, 6.Burn before reading, 7.Walking God, 8.Into forever, 9.Psychic malaise, 10.Never the less

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/05/2023

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Balkanska noć palih anđela

ART OF HEART: Balkanska noć palih anđela (2024)

| 27/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Live in Paris 1973

CAN: Live in Paris 1973 (2024)

| 26/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Zgodovina harmonike, glasba iz romana

MATEJ KRAJNC: Zgodovina harmonike, glasba iz romana (2023)

| 25/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: The Mandrake Project

BRUCE DICKINSON: The Mandrake Project (2024)

| 24/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hormonic B.C.

MORGAN HALL: Hormonic B.C. (2024)

| 23/02/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Sutra

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*