Stari Đa il Đe, kako god (navršio 65 ljeta) je s vremenom sve produktivniji. Ovo mu je treći album u 2023., a već se pomislio da se prepustio mob tehnici snimajući zvukove i prtljajući s fast-food music klišejima laptop programa koje je s lakoćom zguštao na "The Bus Routes Of South London" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32054, albumu odrađenom s pola snage zadivljujućih performansa. Međutim, ovo je sasvim drugačiji Đa ili Đe (Dža ili Bu, ha-ha-ha), baš onakav kakvog ga i volimo: moderni post-punk, ritmičan, plesan, uglavnom brz, energičan i elegantan ko' svrsishodni nastavak Public Image Ltd. da je došlo do trećeg zajedničkog albuma tamo negdje 1980/81, ali nije jer je Johnny Lydon raspustio prvobitnu ekipu uz mnogo šverca, krađe i prepucavanja. Đa je, zna se, nažalost ostao vječito postrance premda ga fanovi nikad nisu zaboravili i tek je u dva-tri navrata kroz ogromnu i plodnu karijeru imao bljeskove uspjeha početkom 90-ih godina 20. stoljeća s kratkotrajnim bendom Invaders Of The Heart koji se čak vrtio i na MTV. Ovdje mu je glavni meštar Jon Klein iz Siouxsie & The Banshees i Specimen na gitari i produkciji, a onda već u startu znate da ovo nije mačji kašalj. Postavu između ostalog čine još Warabe Takoji i Terry Edwards koji je zadnji put bio s Tindersticksima. Ustvari, primjećuje se da je ovo materijal kojeg je odavno pripremao u idiosinkratičkoj soluciji nekih starih pjesama jedva podsjećajući na nekadašnje originale u veličanstveno komplementarnom izdanju. Također, ovaj materijal je nastajao još tamo od vremena druženja i turneje 2012. s bivšim P.I.L. kompanjonom, danas nažalost pokojnim gitaristom Keith Leveneom (umro, sarkastično, na Martinje 11. 11. 2022. od raka jetre), a ova avantura se nastavila u ovoj novoj, sasvim neočekivanoj suradnji sa čuvenim darkerom Kleinom koji je u Siouxsie postavi bio od 1987. do 1994.



Đaovi hodajući basovi uz oštro nazubljene punkerske gitare, te plesni ritmovi sjeku i prže tokom čitavih 45 minuta albuma prokleto privlačno i čudesno od prvog, uvodnog singla "Last exit" koji se sastoji od mnoštva brbljanja neobične pripovijesti o zapažanjima s nedostatkom pažnje(odličan video, obavezno pogledajte) preko a'la Bowie distopijske "Wrong side of the line" s blagim auto-tune vokalnim efektima, sintetičkim klavijaturama i saksofonom pojačavajući nelagodu današnjice da niti nakon svega onog šajza od COVID-19 pandemije nije krenulo u pozitivnom smjeru. Uzbuna dolazi u nazubljenoj industrialki "SOO 135" (instrumental) alarmantnim sirenama, gitarom u pravom Banshees stilu, razlokanim saksofonom Nik Turnera, ma, niti Trobecove Krušne Peći ne bi imale ništa protiv ovakvog tretmana kada im se Capri pridruži, a niti stari Dave Brock (Hawkwind) koji s 82 godine još uvijek radi albume.



"I am, I am, I am" u laganom reggae/ dub protoku ozbiljno se približava "Metal Box" P.I.L. s jezivim libretom na rubu ponora podižući atmosferu "Fashion world" s gostovanjem pokojnog Ian Duryja na vokalu koji je umro još 2000., a onda si možete misliti koliko dugo je ovaj materijal čamio čekajući konačno izdanje. Ovaj čisti indie-rock možda nije bio tako zamišljen negdje u 90-im godinama, to niti sam Đa ne zna kada su ga snimili, ali sasvim sigurno će se fanovi pronaći da pjevaju refren 'hello, hello, it's the fashion world'.





Naslovna pjesma je vraški melodičan plesni funk nadomak velebnog War hita "Low rider" (1975., USA no.7, UK no.12), a lirika je prožeta amerikanofobijom, te kao takva je upečatljiv hit s dalekim sjećanjem na film "Priča sa Zapadne strane". Uz škripavo tromiji punk "I am the fly" u rangu XTC, The Fall i The Jam hidrauličkim minimalizmom se pumpa obrada Wire s drugog albuma "Chairs Missing" (1978) u skraćenoj varijanti od svega 2 minute i 44 sekunde, pa prelazi na punkerski hard-rock s neo-metal riffom "Driving", pjesmi o anksioznosti prilikom vožnje automobila u asfaltiranoj džungli donoseći i duh The Stooges, Iggy Popa, a zbog ponovnog prisustva saksofona i pokojnog Steve Mackaya. Veliko iznenađenjeje laganiji polu-country/reggae/folk/dub "This is the love" s benđom na vodećoj liniji spojivši The Pogues i islandskih Of Monsters And Men s današnjom strukturom P.I.L., a ovo je zapravo i glavni hit albuma, ako će biti sreće i pristranosti radio urednika. "Matter of time" s oldschool punk-rock riffom ima solidnu priču osuđujuće optužbe glede novaca, političara i nove careve odjeće, a onda iskoči makabričan instrumental "80 beats per minute" s laganom ritam mašinom, udaljeno samotnjačkim saksofonom i neurotičnim oštrinama gitare kao neki specifičan mišung Bauhaus i ranih Cabaret Voltaire nadmetajući se s progresijom drajverske bas linije. Na završnici dolazi veseli "Socially functioning psychopath" kojeg jedino kvari naslov: da se drugačije zove, imao bi velike šanse za treći-četvrti hit albuma jer je prvoklasni zarazni plesni pop s automatskim power-pop klišejom.

Jedina zamjerka može biti Đaov ogoljeni vokal, skuliran poput mrtvo-hladnog Bernarda Sumnera iz New Order, na svu sreću ovdje nema onih srceparajućih i potištenih fora ucviljenih srednjoškolaca i studenata nafuranih na slične spike Depeche Mode, a to i jest glavna začkoljica koncentaracije i percepcije ove uglađene post-punk psihodelije. Đaovi vidici su uvijek bili daleko širi, ovaj put čak i pomalo zbunjujući s komercijalnim strukturama izleta u slobodnije post-punk forme pune života i divljeg duha kojeg proživljava u glavi dostojno ga prenosivši poput Boweia u odličan album izvan protoka vremena i stilova.

Naslovi: 1.Last exit, 2.Wrong side of the line, 3.SOO 135 (instr.), 4.I am, I am, I am, 5.Fashion world, 6.A brief history of now, 7.I am the fly, 8.Driving, 9.This is the love, 10.Matter of time, 11. 80 beats per minute, 12.Socially functioning psychopath

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 12/10/2023