Sjećate li se onog moćnog benda Makazoruki? Bili su kombinacija gastarbajtera iz Zenice i Amsterdama, a ja ih gledao davno, biti će za koju godinu i 2 decenije od kad su nastupali u zagrebačkom Spunku (13/07/2006) i također zagrebačkom Atriju Teatra &TD (07/06/2008). Tada su imali vraški opake noise-rock pjesme s fantastičnim frontmenom koji je nedugo potom otišao iz postave i jbga, to više nije bilo to. Stil se prepustio u oportunizam indie-rocka. Dio te postave je ponovno na okupu od 2020. i dalje žive u bivšem europskom glavnom gradu svijeta za alternativne rock izbjeglice s Balkana, te su ispočetka odlučili svirati instrumentalni rock. I sva sreća što ga nisu nastavili jer bi vrlo brzo postali dosadni. Naime, radeći na ovome materijalu od 50 minuta ipak su doveli goste za mikrofon, prije svega Damir Smutnija (ex- Punk Panthers INC) koji im je svojim mračnim, Begovskim vokalima unio prijeko potreban duh nalik na Trobecove Krušne Peći, a pomalo i riječki Grč, te stanovitog Branislava Trifkovića koji čak još bolje ulazi u manir Bege. Trobeci su izuzetno važan bend i utjecaj, a vjerojatno i veliko poštovanje tom nesretnom alternativnom ostatku ex-Yu kada je šačica ljudi svirala lucidan post-punk na zgražanje šminkerskih novovalaca. Naravno, ne zaboravimo bendove SeXa, a bome i rani Dorian Gray s pokojnim Massimo Savićem koji je po meni bio čak i najbolji i najoriginalniji u ovom trolistu hrvatskih imena mračnog i eksperimentalnog post-punka, mada se tu uvijek nađu njihovi međusobni antagonizmi uz mnoštvo diskusija da se Massimo prodao zabavnjačkoj estradi što jest točno, a bend nakon prve promjene članstva 1983. zbog obilate konzumacije narkotika i ovisništva transformirao prvo u Bowievski new-romantics, a potom u elementarni synth-pop/ dance-rock.



Nego, Yeko Ono? imaju na ovome albumu interesantnih pjesama koje nažalost ubija predvidljivost instrumentalizacije. Od 12 tema čak 8 su instrumentali, ajde-de, glazba je itekako bitna počevši od uvodnog post-rock komada "1. Maj" što idealno sjeda kao 'intro' dostatno bogatim sadržajem uspona i padova, gitarskih staccata, krešenda, tremola i riffova, da bi prva vokalna "Ti pripadaš svijetu" sa spomenutim Smutnijem dosegla klimaks hita u funkiranim bas linijama, reverbima i energičnim post-punk elanom s polumelodičnim naracijama o otuđenju, onom koje je prikazivao hit Dorian Gray "Dugo si sam". Nije loše za početak. Onda slijedi instrumental, a tu se već gube smjernice: "Y-disco" nošen bas linijama i eksplozijama s blagim doprinosom progressive zavijutaka u razvodnjeni post-hardcore Fugazi doima se zagrebanom ironijom bez sadržaja. Ponovno vokalna "No numbers" ponovno sa Smutnijem je laganica nalik na Bauhaus/ The Cure iz ranih 90-ih otpjevana na engleskom imitirajući Peter Murphyjevsko mračno raspoloženje, iliti bolje rečeno, onog naše gore lista, bosanskog genija Tene iz SCH.



Kako album odmiče, sve veća količina instrumentalnih tema 'pojede' sadržaj i uzbudljivost u kojoj opada eksperimentalizacija i hrabra odvažnost, okey, sve se to vrlo lako posluša zavisno od manipulacija s kojima barataju, a sve na nešto podsjeća iz daleke prošlosti od Killing Joke, Martin Glover/ Peter Hook bas linija na koje se svašta može po dodekafoniji Arnold Schoenberga nadodati mali milion svega i svačega, tako da veliki dio materijala jezdi po istosmjernom klancu. Ipak, stvar spašava intrigantna "Prvi u nas" sa spomenutim Branislav Trifkovićem na vokalu s liričkom šatro zafrkancijom na obrazovanje, onomad rečeno, tko bi danas uopće htio više uopće ići u školu da na tjelesnom (fizičkom) odgoju stoji na golu pri tome insinuirajući ganje-zuje/ nestalo struje i volim čelik, dakako Zenica, tko ga ne voli, ima popravni i ide na produžnu nastavu, ha-ha-ha... Dobra vic zajebancija, a može se u prvi mah pričiniti da je nešto kompleksno, no nije. Do konca nosi relativno lijepi melodičan post-rock instrumental "Staircase" popraćen synthom i starim figurama najjednostavnijih Ride uz ubrzani kardiogram koji nema veze sa shoegazom, ali bome se osjeti i žestoki mračni post-punk "C-block" u stilu još jednog Killing Joke uboda, samo ovdje manjka vokal. Kad se dođe do kraja, iznenada izroni sentimentalni dark/ gothic-blues "Novi dan" s nekom Sandrah na fantastičnom vokalu kao da je riječ o "Twin Peaks" franšizi, ono, da se smrzneš u čudnovatom erotizirano - ljubavnom horroru koji se niti ne pretpostavlja kad se otpočne slušanje ovog albuma.

Možda je samo ovo nabacano, eto tek toliko da nešto bude, nemam pojma, ali meni utisak stvara višesmjerne relacije da su kao bend trebali više pažnje posvetiti vokalnim stvarima jer u instumentalnom dijelu imaju dosade koju valja izbjeći. Nedostaje im zaokružena priča, makar, kako kaže press 'Under the Elm Trees se odnosi na brijestove koji se u velikom broju nalaza u vrtu prostorije Cinetol Amsterdam gdje je album snimljen' , što znači da se bend našao u studiju i odvalio ono što bude-bude. Idemo probati. Tak' se nekad radilo kod velikih izvođača bez ijedne ideje. A tak' i zvuči.

Ako dođe do drugog albuma, mora biti vokalni. Instumentali jednostavno ubiju srž: nisu dovoljno zanimljivi. Gdje je psihodeličnost i progresija post-punk/rocka? Energija je na nivou, ali nema adekvatne fabule, bubanj treba biti naglašen 'šus i druk', to mora da ožeže ko' što legendarni Josip Pejaković reče 'ti, kad me vidiš, ima u meni međed, a kad sam ja njih počeo fatat na onim sastancima i kad je mene opaprčio balvan u glavu s lijeve strane moje, ja sam ostao na nogama, a ja sam se onesvijestio. I balvan mene sa'ćro 10 centi u zemlju, ja sam bio jak, a vojsku sam služio u Štipu'. To fali ex-Makazoruki i ovom bendu. Čisti humor, dobra seljačka rock zajebancija, a ne urbano fučkanje o otuđenju i depresiji o voljenim državicama našeg Balkana iz Amsterdama.

Naslovi: 1. 1. Maj, 2.Ti pripadaš svijetu (feat. Smutni), 3.Y-disco, 4.No numbers (feat. Smutni), 5.Velocity, 6.Prvi u nas (feat. Brane), 7.Suspicious activity, 8.Staircase, 9.C-block, 10.Novi dan (feat. Sandrah), 11.In unpicked grapes (bonus track), 12.Eternal sun land (bonus track)

Ocjena (1-10): 6,5

horvi // 16/04/2024