Evo, kad pomisliš da je dreDDup izvukao sve iz svoje ostavštine, svako malo osvane neko novo iznenađenje iz njihovih najranijih dana kada su bili srednjoškolci, te se ovom prilikom po prvi puta javno saznaje da su voljeli death metal (uz, naravno industrial i punk) kojeg su slušali toliko glasno da su terorizirali susjede. Kada se ovo posluša, teško se može dokučiti tko je izvođač jer ama baš po ničemu ne nalikuje na ono što se zna o približno standardnom stilu benda jerbo je, kao prvo, na vokalu basist Robert Sabadoš. Prilikom prvog slušanja ozbiljno sam se pitao kakav li je to neobičan vokal. Onomad da nije MiKKa, koji je ovdje gitarist i programer ritmova imao neke drastične mutacije glasa u pubertetu kojeg je naglo preobratio u vriskove. Sabadoš ovdje pjeva u adolescentnom punkerskom baritonu, a glazba dođe nešto kao pomahnitali Melt Banana križana s Atari Teen Riot: urnebesno ekstremni gabber tempovi s brojnim šaranjima nisko uvrnutih gitara, škripova, mumljanja, namjernih kvarova, izvitoperenih devijacija, ma čisto ludilo u prvih 5 tema od kojih "Zika" i "Wiggy Giggy" zajedno iznose tek 39 sekundi! No kada dođe "Prisoner of dreams", tu se već može prepoznati MiKKin vokal na čudnovate gitarske acid-noise melodije s nešto koegzistentnijim ritmom što pomalo upućuje i na njihove kasnije industrial stilizacije što ovdje dolazi do izražaja u kratkom progressive komadu "Show me the wrath".

Materijal od svega nepunih 20 minuta ima i eksperimentalne urone poput mračnog horrora "Kraste" s neurotično nerazumljivim šaputanjima, a bome i obradu "Policia" brazilskih Ratos De Porao iz rane faze 80-ih kada su još bili hc/punk/ D-beat. Ovom prilikom programirani ritam ostavlja dojam kao da su ovdje odlupani bubnjevi. Možda i jesu, te iako sve ovo nalikuje da je snimano na kasetofon, što prepostavljam da i jeste, brdo ovih pjesama su bile spremne za eksponiranje sirovog lucidno ekstremnog neandertala između kaotičnog hardcore punka i speed/ thrash metala uz tek nekoliko iznimaka među kojima se izdvaja najdulja "Feel me in your head" puna kakofonične reverb-psycho abrazivnosti poput nekih starih live snimaka The Pop Group iz kasnih 70-ih, te u nešto čišćem maniru odfrljena "Creature" koja prizove u sjećanje Chrome, naravno onog doba kada su Helios Creed i pokojni opaki Damon Edge napravili prva 3-4 albuma.

Tada je to sve izgledalo da će Sabadoš biti frontmen, a bend se kotrljati po agresivnim gitarskim žanrovima punka i metala, no već tamo negdje početkom 21. stoljeća njega više nije bilo u postavi, a dreDDup se okrenuo elektronskoj sferi. Kako god, ovo je vrijedan dokument odrastanja prvotno realiziran 1998. samo na audio kaseti, a uz pomoć AI tehnologije je opet vraćen u daleko širem komunikacijskom prostoru. Meni osobno je ovo vrlo uzbudljiv i zabavan dio njihove historije o kojoj se inače malo zna, a valja dodati da su tih godina bili neopterećeni stvarnom situacijom s Miloševićevom politikom diktature i svemu onome što je uzrokovala. MiKKa i Sabadoš su se samo zabavljali, a tako i treba kad ideš u srednju školu. Što bi bilo da su svirali harmoniku dugmetaru i gusle, te bili fanovi Bore Đorđevića? Danas, možda zvezde srpske scene...

Naslovi: 1.Burn (Motherfucker), 2.Dead one, 3.Zika, 4.Wiggy Giggy, 5.Vulgar choice, 6.Prisoner of dreams, 7.Kraste, 8.Show me the wrath, 9.Policia (Ratos De Porao fuckup), 10.Food, 11.Leptir, 12.I have betrayed you, 13.Feel me in your head, 14.Creature, 15.BashTu

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/05/2024