Friški zagrebački četverac je jedno od najugodnijih iznenađenja ovog proljeća, a možda i sezone. Kvalitetno praše post-hardcore onog ranog perioda rodonačelnika, vašingtonskih Fugazi (iznikli iz prvih hardcore-punkera Minor Threat), ali ne treba očekivati baš posve relevantne poveznice. Za Fugazi me veže nezaboravan koncert u ljubljanskoj dvorani Kodeljevo 23. lipnja 1995. kada su promovirali sjajan peti album "Red Medicine" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=584, a taj koncert još uvijek smatram i nakon 30 godina jednim od najboljih i najupečatljivijih koje sam doživio. Samo za primjer, predgrupa su bili slovenski, odavno nestali alter-rockeri It's Not For Sale (ili IN4S), mislim iz Velenja, nastupili su i u mom rock klubu Podravac u Virju 1994., zadnja stvar na koncertu im je bila obrada Depeche Mode "Question of time", zamračila su se svjetla, na pozornicu su izašli roadiji da prištekaju instrumente objesivši gitare na ramena, a onda su se okrenuli, svjetla se upalila i sad su svi mislili koji qrc ti tehničari prtljaju, a ono - to su sami Fugazi! Nisu trebali nikakve potrčke da im skaču po pozornici i petljaju s kablovima i zvukom, sami su se naštimavali i organizirali, a onda je legendarni Ian McKaye odmah na uvodu prije pve stvari rekao 'molim vas da ne skačete na pozornicu, na ovoj turneji je jedna djevojka izvela stage diving (skok s pozornice) i slomila je kičmu, tako da od sada nema više toga na našim koncertima'. Ali, kad je krenuo "Blueprint", masa dvorane se zatalasala i naravno, fanovi su odmah počeli skakati na pozornicu, a redarska služba je pokušavala svakog ufatiti, no kako su razjareni fanovi u prvim redovima bili elastični mladići poput mene (tad sam imao 28 godina), nikoga nisu uspjeli ufatiti, a što je najinteresantnije, Fugazi su nakon svakog penjanja na pozornicu zaustavili svirku, te kad je, nazovimo 'opstrukcionist' izašao s nje, nastavili su svirati točno tamo gdje su bili zaustavljeni. Ko' da stisneš pauzu na CD playeru, kasetofonu ili danas na mnogobrojnim internet/ mobitel aplikacijama! I onda konačno, nakon jedno 5-6-7 takvih pauza, redari su uspjeli čopiti jednog malo tromijeg dečka. Čitava dvorana si je pomislila, sad će da ga pretamburaju, ali ne... Ian McKaye ga je lijepo uzeo pod ruku, zagrlio, doveo do mikrofona i pitao ga 'da li ti svojoj majci skačeš po stolu kad ti priprema ručak?'. Sve nas je to iznenadilo jer je bilo urnebesno pozitivno i edukativno, a nakon toga je uslijedio plesnjak, pogo i opći delirij pokazavši da post-hardcore kakvog su svirali ima itekakav plesni potencijal. Par dana kasnije u interviewu sa Sale Dragašem (zbilja se ne sjećam u kojim novinama, možda Večernji list ili Heroina, Nova?), McKaye je izjavio da voli kada mu publika pleše na koncertima. Legenda najpozitivnije edukacije. Uh, možda i previše za uvod, ali treba ponešto obrazovanja i prisjećanja, tko je zaboravio. Ovdje se radi o mladoj ekipi koja možda još i nije bila rođena u tom grunge/ alter-rock/ noise/ post-hardcore vremenu. Sve je to nekad bio rock i punk, pa i metal, a nikako Thompsonov plagijatorski šabanizam. To je bila r'n'r religija uključujući i rani hip-hop, no da ne zaglbiim suviše, ovi momci su napravili ono što se i očekuje od ekipe u najboljim godinama s dvije gitare (Jona Jovanović je i glavni vokalist, a drugi gitarist ima najjebenije rock prezime - Bruno Zver), basom (Filip Tomić) i bubnjarem (Mate Vrsaljko). Napravili su sjajnu odskočnu dasku s 5 potentnih, inteligentno sročenih autorskih pjesama u studiju benda Radost! s produkcijom Dimitrija Petrovića i Anje Tkalec, a master je radio sam Saša Rajković - Zarkoff. Kad imaš ovakvu provjerenu ekipu, onda rezultat ne može biti nikakav smandrljotak, ravno ko' da si radio s pokojnim Albinijem na prvom Pixies albumu...



Pjesme su relativno kratke za sam pojam žanra, nemaju eksperimentalizaciju, ali zato imaju vrašku energiju koju kombiniraju s blagim progressive natruhama počevši od uvodnika "Glavom kroz zid" koji je istovremeno i naslovnjača sa stihovima 'pamet u glavu, glavom kroz zid' nastavivši u umjerenom tempu postavivši pitanje 'što je iza zida?'. I zaista, netko ih je na youtube pitao 'što je iza zida, a lukavi momci su mu stisnuli na sljedeći video link, pa prosudite...



Najpotentnija je "Sad ili odmah" mada počinje umjerenim, zavidno zamamnim gitarskim James Bondovskim drajvingom preispitavajući vlastite manire, kontrolu, samodisciplinu, a bome i lijenost 'kada ćemo konačno oprat kupaonu, kada ćemo konačno odnijet stare stvari na balkonu/ kada ćemo konačno otići zubaru, kad ćemo naučiti svirati gitaru/ ... kad ćemo konačno završit fakultet, kada ćemo konačno promijeniti svijet/ ...kada ćemo konačno napravit malo buke, kada ćemo uzeti stvar u svoje ruke/ kada ćemo konačno srušit instituciju, kada ćemo započeti revoluciju?', Eh, mnogo pitanja na koja je teško dati pravovaljane odgovore, pogotovo što se tiče preuzimanja stvari u svoje ruke, rušenje institucija i pokretanja revolucije. Jasno, momci nemaju kompromise, a tako i treba u njihovim godinama. Kad sam bio u toj dobi, u vrijeme proklete tranzicije 90-ih dok se masovno kralo, propadale su tvornice i poduzeća, ljudi su ostajali bez posla i egzistencije, jednom sam na gradskom poglavarstvu u mome Đurđevcu rekao da bi prvo valjalo postaviti vješala na trg pored crkve i kažnjavati bez imalo milosti, a onda su me ondašnji HDZ-ovci, narafski sve sami bivši komunisti izbacili iz protokola komentirajući da sam bio buntovnik i za vrijeme Juge, a to sam i ostao, za njih kriminalac, prokleti vagabund, nepoželjni hohštapler i elementarna nepogoda, opasnost koja kvari društvo. Ite u 3 lepe materine!



Stihovi su skroz demagoški osviješteni, angažirani, zadirući u vrlo slične teme, ovaj puta 'djece 21. stoljeća' koja postavljaju aktivističke svjetonazore o klimi, ekologiji, sistemu, maničnoj depresiji (tmurnija "Izgubljeni slučajevi" u kompleksnoj varijaciji post-punk/ gothica s ponešto funk-corea, pa i vokalnog repanja i prstohvatom duha livanjskog Andrije i Trobecovih Krušnih Peći), a kako fabula odmiče, ovdje je i himničan pamflet ove hrabre generacije za koju bi rado glasao da se kojim slučajem proture u političke konotacije na budućim izborima (pjesma "Preobrazba" u plesnom post-punk štimungu). Završna, najdulja "Kameleon" (4 minute) mi je najbolja stvarčina jer su dozvolili proširenje stilskih i aranžmanskih vidika od brundavog noise basa, preko prikaza političko-ekonomskog lihvara koji koristi kamuflažu, a može se uklopiti i u LGBT, bilo što, jer se 'stopi s okolinom', te fantastičnog psycho post-rock/ post-hardcore krešenda. Fugazi su imali fantastičnih rješenja već na prva dva EP-ija iz daleke prošlosti s konca 80-ih, a ono što su u vrlo kratkom vremenu tijekom 90-ih napravili spada u sam vrh žanra, osim toga imali su milijunski auditorij koji ih je upijao, kako lirski, tako i glazbeni jer su bili inovatori koji su nekadašnju agresiju hardcorea pretvorili u suptilnost ostavši potpuno angažiran kolektiv. Elizabeta Bam očito ide u tom stilsko-poetskom, angažiranom pravcu da lupi drito u glavu inteligentno posloženom, nimalo drskom ili bezobraznom pričom o ovome prokletom svijetu koji funkcionira paradoksno stremeći prema propasti civilizacije, a zanimljivo, kako jednom prilikom reče Sam Kortland (Iron Lung) 'iznenađen sam što je naša ljudska vrsta preživjela ovoliko dugo u vlastitoj, sporoj smrti odumiranja', odnosi se baš upravo na tematiku Elizabete Bam. Možda malo zagolica indie-rock vokal Jone Jovanovića koji je napenalen za alter-rock, a ne hardcore, nema baš neki poseban urlik i growl, a trebao bi ga izglancati, no ništa zato. Ovo će se, kako pretpostavljam razvijati u bijes i urnebes, za početak je odlično izdanje koje nikako ne valja propustiti, old school post-hardcorea iz aspekta punka, nikako metala s kristalno jasnom porukom 'ne vjerujte političarima i onima koji kroje društvo'. Sjajno!

Naslovi: 1.Glavom kroz zid, 2.Sad ili odmah, 3.Izgubljeni slučaj, 4.Preobrazba, 5.Kameleon

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 29/05/2025