Oni koji se sjećaju onog otkačenog koncerta Future Of The Left 30/09/2009 www.terapija.net/koncert.asp?ID=7075 u zagrebačkom KSETu prodavši statično minimalistički post-punk/ noise uvijek snobovskoj studentskoj publici, možda još i danas pamte gitaristu i pjevača Andrew Falkousa i basistu Kelson Mathiasa koji se popeo na galeriju gdje je luđački gimnasticirao ismijavajući rastom malecke hardcore ikone Henry Rollinsa i Jacob Bannona (Converge) radeći sklekove i trbušnjake, a čitav KSET ga je nosio na rukama, sasvim sigurno bi mogli upiti ovaj konačno povratnički album Mclusky. Prvi, kako se to karikirano kaže po Magnus & Bunkeru (tvorci stripa Alan Ford), nakon dvjesto godina mukotrpnog rada na uličnom čišćenju cipela. U nedavnom interviewu Falkous je rekao da Mclusky kao bend mogu biti sretni ako uspiju održati po 4 sata mjesečno neku probu zbog porodičnih i intimnih razloga, te je ovaj tek četvrti album s opravdanjem došao nakon 21 godine diskografske pauze premda su uglavnom znali održavati turneje po čitavom svijetu. U principu, zajebavaju se i bend im nije, kao i mnogim underground izvođačima osnovni izvor egzistencije, a to se osjeća na ovom relativno kratkom albumu od 33 minute.



Nema ovdje nekog dubokoumnog švrljanja oko ponovnog reuniona (slavni drugi album "Mclusky Do Dallas", 2002. im je producirao pokojni Steve Albini), noise-rock, a i njihov post-hardcore je onakav kakvog bi manje-više svi očekivali od njihovih glavnih uzora Pixies, a svi znamo kako su se Frank Black i ekipa zasrali u vlastitoj prtljanciji bez energije uronivši u plitki, beskrvni pop-rock koji odavno više nema ni alternativnih, a još ponajmanje onih iskonskih indie-rock navika iz žustrih 80-ih godina kada su baš upravo bili jedni od rodonačelnika žanra kojeg je pohvalio i sam Bowie.



Umjesto toga, ovo nikako nije neko cinično okupljanje potaknuto konačnim zgratnjem novaca: bend je i dalje ostao punkerski vulgaran s političkim prikazom karakteristične britanske ravnodušnosti prema situaciji u svijetu, nimalo pristojan i latentno konzervativan, a zna se kako Velšani (i Škoti i Irci) doživljavaju Engleze - kao šminkerske mlakonje i biznismene koji nikad nisu imali obzira prema kolonizaciji koju još i danas pokušavaju nametnuti jer im je jedino uspjelo proturiti engleski jezik. Nekad, ne baš tako davno napisaše pokojni zagrebački Lasica, Igor Lasić u onom čuvenom distopijsko-SF romančetu "Trešnjevačka saga" www.terapija.net/literatura.asp?ID=23686 (2016) da će 5525. godine zgrade u Zagrebu biti visoke po kilometar, a glavni lik Mesarski Mesarski zna ponekad u dokolici zapjevati "Imagine" od nekog nepoznatog trubadura iz engleskog sela što se zove London. Ma, jebate, Lisica je bio prorok i s ovime romanom sumnjam da je išta zaradio. Nedavno sam gledao vrlo sličan distopijski film "Yesterday" (2019) u režiji Danny Boylea kada se glavni lik (Himesh Patel) probudi iz kome i shvati da The Beatles nikad nisu postojali, pa postigne svjetsku slavu pjevajući njihove pjesme. U filmu glumi i sam Ed Sheeran kao bezazleno nebitna osoba, ali kažu žene da je jako lijep i zgodan dečko. Valjda, od svih tih mladih LGBT hipster momaka-zvijezda je jedan od rijetkih koji voli žene.



Da ne duljim previše, ovo je vrlo prgav album s različitim oscilacijama, ustvari čista i duhovita punk zafrkancija koju su Pixies, a i Fugazi odavno napustili: "Uvodni singl "Unpopular parts of a pig" je dostojanstvena himna konjskom izmetu kojeg je sve manje, taman na relacijama drskog Johnny Rottena u mnogim konfiguracijama, a ovdje ih ima napretek, ska/reggae-core "Cops and coopers" je ono što su Pixies trebali biti već na drugom albumu "Doolittle", "Way of the exploding dickhead" nastavlja klasičan minimalistički The Fall/ Public Image Ltd. post-punk, s nešto tromijim noise-rock aditivima slijede "The battle of Los Angelesea", te još jedan vrlo upečatljiv singl "People person" o neslaganju unutar IT kompanije u kojoj jedan od djelatnika ševi lijepu ženu i onda počinje tučnjava u kojoj se razbije čitav sektor. Nemaju dlake na jeziku, šegače se i ne zanima ih neki osobiti feedback, no s ovim povratkom su ostvarili najveći uspjeh dosegnuvši impozantan UK no. 14. Ne samo da ih fanovi nisu zaboravili nego im se audijencija znatno povećala. Još samo da se dokoturaju do naših krajeva…

Naslovi: 1.Unpopular parts of a pig, 2.Cops and coopers, 3.Way of the exploding dickhead, 4.The battle of Los Angelesea, 5.People person, 6.The competent horse thief, 7.Kafka-esque novelist Franz Kafka, 8.The digger you deep, 9.Autofocus on the prime directive, 10.Not all steeplejacks, 11.Chekov's guns, 12.Juan party-system, 13.Hate the polis

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/06/2025