Black Magnet sam već obrađivao na stranicma Terapije (www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30144), i sjećam se da je album isprva zvučao obećavajuće, ali se pred kraj malo upropastio, pa sam vjerojatno zbog toga ostao nesvjestan da su izbacili drugo ostvarenje, album naziva 'Body prophecy' iz 2022. Doduše i tamo ima stvari koje bolno vuku korijene od američke škole ranih devedesetih, mislim na Ministry, Peace love & pitbulls i slično, ali se čini da su na ovom albumu ipak odlučili pomjeriti ljestvicu malo više i zakoračiti u žešće vode. Kako su razočaranja iz prošle recenzije došla od polovice albuma pa na dalje, tako ću zadržati zdravu dozu skepticizma iako prvih par stvari zbilja obećava. 'Wound signal' je intro, dok 'Endless' započinje album kao življa, žešća, sirovija varijanta na still prvog albuma. Puno basovitije u odnosu na taj album te je zvuk baš težak, čemu doprinoe i chug riffovi. Dio sa oko minute ipo u pjesmu je mogao biti lijepi prelazni riff između metalskog i chorusa, kojega btw nema, pa idu zamjerke na aranžmane, jer bi stvar, da su ju malo bolje posložili, sigurno bila dulja od dvije minute četrdeset. 'Better than love' je usporenija 'sleazy' stvar kakvu bismo i očekivali od ovog stila. Dobra, a zadnjih minutu i nešto bi nekim drugim, na elektroniku naslonjenim bendovima, vjerojatno nosilo cijelu stvar.



'Spitting glass' vraća okus generičnosti iz prošlog albuma kojeg sam recenzirao, jer zvuči kao Rob Zombijeva 'Living Dead Girl' iz alternativne stvarnosti koja je pomaknuta 10 cm u odnosu na ovu. Stvari su dosta kratke pa tko zna što bi bilo da su malo više truda uložili u takoreći picarenje jel. 'Coming back again' prelazi u niz recikliranih klišea, ali se metal riff definitivno iskupljuje nakon generičnog uvoda. Čudno je slušati pjesme koje se kreću linearno u ritmičkom industrial rocku, jer čuješ 'aha ovo je ok riff za verse, ovo je ono što bi išlo između versa i chorusa, ali ide i dalje' (a chorusa nigdje). Doduše da su to napravili po nekoj konvencionalnoj špranci vjerojatno bi bilo još više očito od koga sve uzimaju utjecaje.



'Null + void' je življa i metalskija numera, ali opet iste zamjerke, dijelovi kojima fali nešto između, nagli prelazi, i osjećaj da je sve ovo zapravo nabacano tek toliko da bi se nešto izdalo. 'Night tripping' je konačna spoznaja da se u Black Magnetovom taboru ništa nije promijenilo jer sada već lagano zalazimo u Combichrist vode. 'Birth' se na svu sreću vraća na žešći stil i zbog malo duljeg trajanja i više pokretnih dijelova figura kao jedna od boljih na albumu', dok je zadnja 'Smokrescreen' još jedan primjer propalog potencijala. Nije lako ni nekim drugim bendovima, eno Crawl je izdao album 'No way out' i isto podbacio, tako da nije nužno zbog žanrovske odrednice, jer i puno žešći industrial metal od ovoga može zvučati formulaično i nezainteresirano. Ovdje su problemi što stvari imaju dva do tri riffa koji se ponavljaju, a pjesme su zbog toga kratke i nedorečene. Opet, šteta jer je i ovaj album mogao biti hit, a nažalost smo dobili loš Peace, love & pitbulls klon.

Tracklista: 1. Wound Signal, 2. Endless, 3. Better Than Love, 4. Spitting Glass, 5. Coming Back Again, 6. Null + Void, 7. Night Tripping, 8. Birth, 9. Smokeskreen

ocjena albuma [1-10]: 5

marko šiljeg // 17/08/2025