Što je se to točno desilo? Jedan bend je snimio svoj prvi album. Ali ne bilo koji bend, nego naši već stari poznanici Vlasta Popić iz Varaždina. Nakon debitantskog EP-ija "Najjača mašina za ubijanje", i nakon suradnje sa zagrebačkim kantautorom Felonom i njihove zajedničke uspješne regionalne turneje, nakon osvojenog drugog mjesta na HGF-u, pobjede na koprivničkom MAK Festu, ulaska u finale Demofesta, nakon proglašenja demo benda godine na našem portalu, zajedničkih koncerata s Goriborom (!), Hemendexima..., pobjede na kragujevačkom Demofestu i osvajanja besplatnog snimanja albuma u renomiranom beogradskom studiju Digimedija, a za izdavačku kuću SKC- Kragujevac, napokon je se pojavio i taj dubiozni album prvijenac imenom "Za očnjake".

"Za očnjake"? Na stranu to što je to tema jedne od pjesama na albumu, prvo što mi pada na um u vezi toga naziva je da su danonoćno naporno radili na njegovoj realizaciji da su se naprosto na kraju povampirili. Jer mora se priznati da su se Ivan Ščapec (vokal, gitara, bas), Tena Rak (bubnjevi, vokal) i Dražen Hižak (bas, gitara) zaista toliko trudili kao rijetko koji bend da dođu do svojeg prvog albuma. A to su ostvarili najboljim konceptom kojim se ostvaruje neki uspjeh, promocija i popularnost - svirke, svirke i još jednom samo svirke. Što više, to bolje. Jer, kao što se vidi iz priloženog, to se na kraju i isplati.

Ali što su oni to točno izmagijali tamo u Beogradu? Paket od trinaest pjesama, od kojih su se neke nalazile već na spomenutom Ep-ju. Znači album "Za očnjake" se može smatrati kao opus njihovog ukupnog dosadašnjeg rada. A zašto i da ne? Kad si već zaradio kao nagradu snimanje u jednom izvrsnom studiju. I tako dobio jedan odlično i profesionalno produciran album, za što je zaslužan Boris Mladenović, koji je radio i na albumima za Jarbole, Veliki Prezir, Nežni Dalibor, Repetitor, Stuttgart Online itd...

Majstor Mladenović je uspio prepoznati nepretenciozni, razigrani, ali i melankolični stil Vlaste Popić, te to sve preslikati na ovaj 30-minutni tonski zapis, koji dolazi s lijepo dizajniranim bookletom. U kojem se nalaze tekstovi pjesama koji su svi, osim jednog izuzetka, nastali iz pera Ivana Ščapeca, skupa s ručno narisanim crtežima u dječjem naivnom ali veselom stilu. Što opet na svoj način vizualno odražava opušteni ali i ujedno energični imidž ovog benda, koji u sebi spaja melodični indie rock s mračnom aurom post-punka. Te koji u sebi nosi i jednu femininu stranu u liku i djelu Tene Rak, koja pored "bubnjanja" sudjeluje i kao vokalistica benda. A to je svakako jedan veliki plus u svim pogledima. Kako glede šarolikosti ovog albuma, tako i originalnosti samog benda.

Ali kako zapravo stoje stvari s pjesmama? Kao što je već navedeno, cijeli album traje nekih pola sata. Znači pjesme su poprilično kratke. Niti jedna ne prelazi granicu od četiri minute. A sama njihova narav varira od zaista ugodnih i zarazno melodičnih skladbi poput "Vampiri", "Promjena"i "Nova", dok su na drugoj strani nešto žešće "riffirane" kao što su "Pokret", "On je sada sasvim drugi čovjek", "Sebe" i "Savjest". Pored nabrojanih, na albumu se nalaze sporije, više atmosferične stvari, a one su "Djeca" sa svojim s njihove turneje poznatim sloganom 'želimo narasti i biti veći od zgrada', te "Ema" kao najčudnija i, po meni, najslabija pjesma albuma. Ali samo u njenom prvom dijelu. Dok u drugoj polovini nastaje energični crescendo, koji je jedan od najboljih momenata na cijelom albumu. Na primjeru ove pjesme se pokazuje da iako povremeno sami sebe dovode u opasnost ispasti djetinjasto, oni to vješto izbjegnu s nekom izvrsnom doskočicom u obliku trenutačnog prevrata, s kojim preusmjeravaju cijelu skladbu u sasvim drugi i bolji pravac. A to važi i za album kao cjelinu. Taman kad sve postane previše mračno, pa čak na trenutke i depresivno, kao s pjesmama "Najjača mašina za ubijanje" s Tolstojevim riječima 'on nije čovjek već mašina, i to zla mašina kad se naljuti', te pjesma "Pripitomljeni đavo" ili "Djeca", pojave se adrenalinski udari u obliku pjesama "Vampiri", u kojoj je ta stvar s "očnjacima", ili sjajne "Promjena". Tako da je cijeli album i pored sve svoje raznolikosti, dobro uravnotežen, fluidan i, s par izuzetaka, kroz svoje trajanje vrlo slušljiv i zabavan. Te se na opće iznenađenje slušatelja nakon nekoliko preslušavanja od naizgled normalnog albuma raskrinka kao jedan topli, intimni i maštoviti portret jednog benda, koji je otkrio način kako ostati svoj, a istovremeno približiti se svima nama.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 02/03/2012