Kada sam prije mnogo godina slucajno nabavio drugi album Fosce, "Diary of the Antibody", naprosto nisam mogao vjerovati. Naime, totalno mi je ludo bilo da netko moze zvucati toliko slicno Cinerami iz doba Va Va Voom ili This is Cinerama koji mi je opcenito najbolji zvuk ikad. Bio sam odusevljen i muzikom i tekstovima i, naravno, poceo pomno pratiti sto se dogada s Foscom. Dickon Edwards je nesvjesno skinuo Gedge-ov nacin pjevanja a i pjesme su vukle elemente iz istih izvora. Tako da nitko nije bio sretniji od mene. Ali tada su Fosca nestali sa scene punih 6 godina i vec sam pomalo odustao od njih. Ipak, ove godine iznenadenje i napokon izlazi 3 album (o tome sto se dogodilo procitajte u interview-u sa samim Dickonom). Srecom, najvaznije je to da se nije puno toga promijenilo! Dok se s jedne strane Gedge-u ne da vise pisati pop pjesme pa bi sada bucao s Wedding Present, Fosca su i dalje genijalan indie pop band! Stvarno nema pjesme koja nije dobra i vec sada imamo ozbiljnog konkurenta za album godine. Najbolje su mi pjesme u kojima se Dickon raskalasio i dodatno razvio prepoznatljivi Fosca zvuk pa tako treba posebno izdvojiti pomalo Cure-ovsku "We see the world as our stunt doubles", "Kim" koja je skoro ko Clientele, "Don't Be a DJ" ili "Evening Dress at 3PM" koje bacaju na Belle and Sebastian ili pak najbolju posljednju "Come Down from the Cross (someone else needs the wood)". Na kraju ispada da i nije bilo puno cekati 6 godina ali ipak ovom albumu nedam ocjenu 10 jer je Dickon izjavio da je ovo vjerojatno posljednji album Fosce! Kako se samo usuduje!!!

ocjena albuma [1-10]: 9

kris // 24/03/2008