home > mjuzik > Accelerate

kontakt | search |

R.E.M.: Accelerate (Warner Bros, 2008)

Kako vrijeme odmiče, tako su i R.E.M. dobrano odmaknuli u svojem stagnacijskom pogledu i dogurali tek do svojeg trećeg studijskog albuma u prvoj deceniji 21.stoljeća. U prethodnim desetljećima redovito su objavljivali albume svake godine, pa onda svake druge, a kako ih je napustio bubnjar Bill Berry koncem 1997. taj interval se počeo širiti na tri, a evo sad i na četiri godine. I oni sami, a i publika su shvatili da se cijeli rem-ovski svijet u proteklom periodu okretao uglavnom oko njihovih legendarnih hitova "The one I love", "Losing my religion", "Man on the moon", "Everybody hurts", "Electrolite", "Imitation of life" i jednog kojeg su čak i kritičari proglasili jednim od najglupljih rock hitova svih vremena - "Shinny happy people", dok su pjesme i singlovi sa prethodnog vrlo dobrog, ali zbog tmurne i mračne atmosfere krivo protumačenog albuma "Around The Sun" vrlo brzo pali u zaborav, pa je stoga ovako dugačka pauza iskorištena na uobičajeni način za velike dinosaurus bandove. Objavljena je kompilacija "And I Feel Fine... The Best Of The I.R.S. Years 1982-1987" i simultani DVD "When The Light Is Mine: The Best Of The I.R.S. Years 1982-1987" (oba 2006.), band se iz kompozitorskog mrtvila oglasio u proljeće 2007. učešćem na kompilaciji obrada John Lennona "Instant Karma: The Amnesty International Campaign To Save Darfur" s pjesmom "#9 dream", te je ujesen iste godine objavljen prvi živi album jednostavnog naslova "Live" na kome su predstavili samo jednu novu kompoziciju - "I'm gonna DJ".

U ovakvoj sasvim očiglednoj situaciji kada je u proteklih 6-7 godina sastavu manjkala prava potencijalna studijska (a i kreativna snaga), u pomoć je dozvan producent Jacknife Lee koji se proslavio radeći sa velikim imenima poput U2 i Green Day, te svježim snagama novog indie-rocka 21. stoljeća kao što su Bloc Party, The Hives i Editors, a rezultat svega je starinsko vrijeme albuma od 35 minuta i 11 veoma kratkih pjesama u trajanju od dvije do pet minuta. Po samoj ideji producenta da se napravi šturi gitaristički sistem iz prateće postave izostao je njihov koncertni klavijaturist Ken Stringfellow koji gostuje u tek nekoliko sitnih detalja. No, veliko je pitanje koliko je "Accelerate" uopće dobar album nakon tolikih godina rijetkih kreativnih intervala bez obzira na cijelokupni doprinos R.E.M. na američku i europsku indie-rock scenu koju su nekada upravo oni pokrenuli ranih '80-tih zajedno sa Husker Du, Meat Puppets, Firehose (i Minuteman), New Model Army, Monocrom Set, The Smiths... i još mnogim manje znanim protagonistima tog vremena koje je kasnije izrodilo tihu i zvijezdanu rock postmodernu u obliku Psychedelic Furs, Throwing Mouses, The House Of Love, Til' Tuesday, Belly... ili kasnijeg glasovitog brit-popa na čelu sa Radiohead, Blur i Pulp.

R.E.M. - Supernatural Superserious


Ovdje se R.E.M. ponovno vraćaju u svoju koljevku koja priziva duhove melodija Beatlesa, sitni naboj Stonesa iz '60-tih, rockerskog Neil Younga & Crazy Horse, Byrds, Bob Dylana, Patti Smith, Sex Pistols, Television, Teardrop Explodes..., no rezultat nije nikakvo pretjerano oduševljenje. Poput The Rolling Stones koji su nakon albuma "Tattoo You" (1981.) ili Simple Minds s albumom "Once Upon A Time" (1985.) zaglibili u krajnje prepoznatljivi šablon od kojeg se više nikada nisu vratili na stazu dorečenih i konkretnih albuma, tako i R.E.M. na ovom albumu ulaze u vlastiti revival koji je jedino dorečen u vještoj produkciji koja im prilično slabašnu kompozitorsku snagu pretvara u hitoidne pjesme. Premda su skladbe po uobičajenom receptu već eksperimentalno provjerili na nastupima uživo, u vokalu i tekstovima Mike Stipea više nema one njegove prirodne arogantnosti i uvjerenosti u ono o čemu pjeva što je uvijek bila glavna stavka ovog znamenitog rockera, pjevača i tekstopisca. Naravno, njegov prepoznatljivi vokal je i dalje tu, ali on ostaje samo kao zaštitni znak. Jedne od rijetkih kompozicija s albuma u kojoj Stipe dočarava svoj pravi senzibilitet komentatora na njemu omiljenu temu - Bushovu politiku je lagana akustična "Until the day is done" gdje kaže da su 'izgubljene borbe, ali rat još nije', te najkraća, također akustična "Houston" s režavim zvukovima klavijatura u kojoj gotovo programatski i apolitično progovara tekstom 'ako me oluja ne ubije, onda će me vlada'. U najduljem naslovu "Sing for submarine" Mike proguta najvažnije riječi, tako da niti sam Amer ili Englez ne može razumijeti što je on u stvari rekao. Vrlo sofisticirana skladba koju bi valjalo staviti na singl. Međutim, može li se više vjerovati ljudima koji imaju milijune dolara, žive u ogromnom bogatstvu, zaštićeni su svim mogućim umjetničkim zakonima u Americi, te uče svijet kako treba razmišljati o Bushovoj politici kako zemlje koje tek trebaju pristupiti NATO paktu trebaju postupiti. Ovo je vrlo diskutabilna tema, a vremena nema... Jasno je da se Stipe potrudio da ukaže na veliki problem kojeg imaju Japan, Italija ili Grčka (a i mnoge zemlje) primjerice sa NATO paktom. Zato i jest ovaj album izašao prije svih u svijetu prvo u Hrvatskoj, 28. ožujka 2008. A energične i rockerski opaljene skladbe poput uvodnog odličnog r'n'r-a "Living well is the best revenge" (veoma slično daleko boljoj kompoziciji "Bad day") u kojem se vidi koliko je Marah pokupio njihovih utjecaja, "Man-sized wreath", snažna punk/new-wave "Horse the water", naslovna "Accelerate" i završna poprilično prljava hardcoreaška "I'm gonna DJ" su slabašni pogodak u odavno odpjevane teme o kojima Stipe može pričati koliko god hoće.

"Supernatural superserious" s tipičnim R.E.M. rock harmonijama pojačanih gitarskim distorzijama i dvoglasnim pjevanjima uz naglašene gitarske riffove je bio hit-singl, ima li snage da još neka kompozicija zaintrigira široko slušateljstvo? Ima, ali to više nije R.E.M., već produkcijska sfera Jacknife Lee-ja koji im je omogućio novi milijunski tiraž albuma. Mnoge skladbe zazvuče kao pravi melodijski povratak u njihovu prvu fazu karijere (pogotovo "Hollow man", "Mr.Richards"), te je sasvim jasno da njihov kreativni integritet opada iz godine u godinu. Ako se k tome doda da su im prethodni albumi u proteklih petnaestak godina od "Automatic For The People" naovamo trajali od 50 do sedamdesetak minuta, onda se s pravom ukazuje da je ovih kosturski ogoljenih 35 minuta vjerojatno najbolji mogući presjek njihovog blijedog nadahnuća u protekle četiri godine. Da je kojim slučajem uvršteno još nekih 5-6 kompozicija, "Accelerate" bi bio pretjerano neinventivan i nekonkretan album bez ikakvog koncepta.

Očigledno je da R.E.M. ipak nisu napravili album za domaćice rođene u vremenu kada su objavljivali svoje prve albume, niti za široku populaciju, već se kao govornici novih društveno-političkih poredaka bore za nešto što ne žele jasno obznaniti. Jest, to je Mike i R.E.M. Oni su postali nova institucija poput U2 koji danas sofisticirano prelaze preko vlastitih romantičnih kršćanskih buntovnosti, grade nebodere i daruju sumnjive ideale, a to se nikako nije smjelo dogoditi. Ipak se dogodilo.

Ako ništa drugo, barem su ponudili 5-6 čvrstih rockerskih pjesama kakvih s izuzećem singla "Bad day" u njihovom proteklom desetogodišnjem opusu nije bilo.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/04/2008

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Libertin

VEDRAN RUŽIĆ: Libertin (2019)

| 24/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*