Evo Motörheada s dvadesetim studijskim albumom (tako kažu, iskreno, nisam ih brojao niti imam namjeru). Od 70ih kad je ovaj trio počeo svirati kroz Motörhead je do danas prošlo dosta glazbenika, ali glazbeno se i nije toliko puno toga promijenilo. Lemmy, basist i vokal, a ujedno i ikona rocka i metala je živ i zdrav i slaže albume skoro kao po traci. Jedino je on ostao od originalne postave, ali istina je i da većina ljudi ovaj bend zna prvenstveno po njemu.

Teško da tko nije već čuo barem neke njihove skladbe, ali ukratko - to je brzi i više-manje jednostavan sirovi metal (mada Lemmy zazire od naziva metal i preferira rock ili rock 'n' roll) s korijenima u punku. Mada po današnjim standardima to nije posebno žestoka glazba, u svoje vrijeme je itekako bila. Krajem 80ih im se sreća osmjehnula i ubrzo su postali legendaran bend koji je utjecao na mnoštvo bendova i položio temelje za speed i thrash pravce u metalu. Do dan danas su zadržali kultni status, a albumi poput "Bomber", "Overkill" i "Ace of Spades" se smatraju klasicima.

"Motörizer" se savršeno uklapa u tipični Motörhead opus, ali upravo tome ja vidim problem - to je samo još jedan u nizu Motörhead albuma. Znam da ovime riskiram da me napadnu horde fanova, ali što je, tu je - nemam ništa protiv da se bend drži svojeg zvuka i tradicije (pa i sam sam AC/DC fan), ali kad iz godine u godinu izdaje albume kao po traci, a oni svi zvuče preslično (mada, priznajem, "Inferno" je bio ugodno iznenađenje i iskorak za bend), onda je negdje došlo do problema. Što se svirke i produkcije tiče, sve je na mjestu. Lemmy je u formi i njegov distorzirani nabrijani bas grmi kao i inače. Mikey Dee je odličan bubnjar, možda čak i tehnički prenapredan za tip benda poput Motörheada, i svoj posao odrađuje i više nego odlično. Phil Cambell mi se nikada nije previše sviđao kao gitarist i plačem za danima kad je Fast Eddie Clark vladao, ali ne mogu reći da se i on nije dobro uklopio u bend i našao svoju nišu.

"Runaround Man", "Buried Life" i pogotovo "Rock Out" su adrenalinom nabijene brze stvari koje bi svoje mjesto mogle naći na bilo kojem Motörheadovom albumu. "English Rose" je melodičnija i manje žestoka s izraženijim refrenom, ali ja ipak kao vrhunac albuma vidim sporiju, ali još uvijek moćnu i mračnu "Heroes" gdje Phil teškim rifovima, a Mickey odličnim prijelazima neopterećenim brzinom stvaraju solidnu atmosferu. Podsjeća me malo na starije uratke poput "Orgasmatrona" ili "Shake the World". Drugi, možda još svjetliji dio albuma mi je posljednja skladba "The Thousand names of God". Srednjeg tempa, solidnog rifa i refrena, ne odudara toliko od prosjeka da u sredini nema harmoniziranog gitarskog dijela. To i kasnija razrada te melodije pri kraju mi je ujedno i jedino što mi se zbilja svidjelo i upalo u oči kod Philove svirke na ovom albumu što, ako ćemo tako gledati i nije neka pohvala za njega. Još bih spomenuo i "Back on the Chain" koja mi je uspjela upasti u uho, vjerojatno također zbog uspjelog i melodičnijeg refrena koji nosi stvar.

Što još reći kad se sve zna. I da nisam ništa napisao znalo bi se što album donosi - Motörhead! Fanovi koji su bili zadovoljni sa zadnjih nekoliko albuma i jedva čekali slijedeći bit će zasigurno zadovoljni i s ovime. Onima koji zadnje desetljeće površno prate diskografiju benda i preslušavaju nove albume iz znatiželje da li se što promijenilo će se i ovaj album brzo utopiti u mnoštvu i biti zaboravljen. Da se razumijemo, "Motörizer" nije loš album, ali kad poželim Motörhead rađe ću posegnuti za "Ace of Spades", "Bomberom" ili čak "Overnight Sensationom" nego za "Motörizedom". Lemmy će ionako za godinu-dvije izaći s još jednim albumom pa se čitamo onda.

ocjena albuma [1-10]: 6

deda // 07/08/2008