Projekt Taub je kolaboracijski duo Harold Nona iz Edinburgha  (www.myspace.com/haroldnono) i Me Raabensteina iz Berlina (www.myspace.com/meraabenstein). Njih dvojica su se našli putem Interneta ustanovivši da imaju vrlo slične ideje, te su nakon razmijene snimaka sklopili vrlo interesantan elektro-akustičan album s elementima post-techna, ambijentalne i eksperimentalne glazbe (29.IX 2008). Harold Nona ste imali prilike upoznati kroz recenziju albuma "To The River Lounge" (2006, Bearsuit Records), a o Me Raabsteinu treba spomenuti da do sada ima ukupno 10 projekata. To su Slow Cream, Brad And Janet, Rael, Sqaramouche, Langer & Raabenstein, Patron & Patron (o tome će biti govora), Marienbad, Dichromatic, Me & Mrs Bee, te Taub. U podosta zvrzlanoj diskografiji ima četiri 12'' EP-ija, 7 albuma i 13 učešća na različitim kompilacijama, no iz priloženog press materijala teško je ustanoviti koji su njegovi autorski radovi, a koji su  kolaboracije jer su potpisani i nazvani vrlo čudno. Uz to što svira klavijature i bavi se programiranjem, mnogo elemenata uzima iz samplova, a na vlastitoj myspace stranici nabrojao je više od 300 autora iz širokog raspona od klasične, jazz, avangardne glazbe do bluesa, rocka, world-musica, hip-hopa, elektronike..., te sukladno tome proizvoljno uzima samplove po potrebi. Samo što sudeći po albumu "Bedtime Stories" Raabenstein iskorištene samplove podvrgne tko zna kakvim digitalnim procesima koji s izvornikom nemaju više nikakve zajedničke veze.

Stoga ovaj zajednički rad ima uz spomenuti samplirani proces i dijelove koji su odsvirani uživo prvenstveno na klavijaturama, te dionice koje su svaki od njih dvojice radili zasebno. No šta je svaki od njih radio na ove 52 minute vrlo teško je raspoznati (izuzev striktne Raabensteinove svirke klavijatura) jer su stilski vrlo bliski elektronski glazbenici kojima je ishodište suvremena electro-glitch tehnika. Možda nisam u pravu, ali ovaj dvojac je napravio pop glazbu budućnosti. Prilično je lagana, no to ne znači da nema nemirnosti u svojoj finalizaciji ostavljajući slušatelja da sam pronalazi fabulu kroz različite igre koje je ovaj dvojac satkao od eksperimentalnih finesa uobličivši ih u kolaž dobrog dijela povijesti pop glazbe. Premda sam pojam 'pop' njih dvoje stavljaju na jedan novi pijedestal poput posljednjih radova Sylviana & Nine Horses koji su uzgred rečeno spomenuti kao jedan od njihovih bitnijih uzora, termin popularne glazbe ogledava se u pitkim melodijama prepletenim ambijentalnim klišejima i ugodnim ekscentričnim inverzijama nekih ne tako davno kurentnih trendova poput trip-hopa, post-techna ili globalnog stila takozvane inteligentne elektronike od Brian Enoa, Ryuichi Sakamota, Tuxedomoon, David Sylviana preko Aphex Twin, Autechre, Bjork sve do Prefuse 73 i svih onih eksperimentalnih vragolija Radiohead. Kroz ovako široki raspon nekih određenih bliskosti (a ima ih još barem 'za dvije prikolice'), "Bedtime Stories" je album koji iz ostavština prošlosti pravi jedan novi glazbeni futurizam. Na nekoliko prvih slušanja album će se doimati kao eksperimentalna glazba što je u jednu određenu ruku točno, no njegova suština se nalazi u nizu kolaža koji je obuhvaćen kroz sklop rafiniranog instrumentalnog elektronskog popa s otklonom u avangardu i eksperiment. Djelo koje su ova dva umjetnika napravili je odličan skup već spomenute glazbe u odijelu 21. stoljeća koje je kreirano za nadolazeće društvo pozornih slušatelja. To odijelo može biti i šminka, ali osnovno na ovom albumu je kompetentnost Harold Nona i Me Raabensteina da ukrote ušminkane duhove post-techna i pretvore ih konačno u prave slušatelje, onako na način John Peela, a to je katkad teška misija...

Već sama uvodna vrlo kratka skladba "Bed" prožima gotovo čitav njihov zajednički interes prikazan na albumu kroz nekoliko 'slijepljenih' dionica kojima je zajednička ugodna atmosferska melankolija. Sam početak u trajanju od prvih 40 sekundi može zavarati da se radi o klasičnom snenom elektronskom dream-popu zbog ugodne glitch melodije i elektronskog drone trip-hop ritma, no nastavak skladbe pokazuje nešto sasvim drugo, a to je upuštanje u eksperimentalizaciju s kombiniranjem atmosferičnog zvuka gitare koja je u pozadini, psihodeličnih efekata, konstantnog glitch ritma i melodijskih bas linija koje su odsvirane kroz prozračni zvuk klavijatura. Ujedno, ova kompozicija je jedan od njihovih tipičnih pop predložaka čitavog albuma zajedno s narednom "Sparkle" koja uz izuzetno lagani plesni ritam i opuštajuće harmonije sadrži samplirane vokalne efekte (govor, uzdasi), funky dionice (vjerojatno tko zna čiji samplovi gitare) i nekoliko dobro osmišljenih ambijentalnih efekata što sve skupa nalikuje na spomenuti Nine Horses David Sylviana, a u jednoj dionici koja je vjerojatno odsvirana uživo prizvan je i duh poznatih sintagmi Ryuichi Sakamota. Kompozicija ima gradaciju gdje vokalne samplove kasnije zamijenjuju prigušenim tonovima ambijentalne post-industrial strukture, a sama tema (varnice) prikazana je kroz slojeve različitih efekata koji frcaju poput pucketanja cd-diskete uz vrstan spektar zvukova koji su svaki puta drugačijih premaza. Veoma lijepo i kreativno urađeno. "Chamber pot" ima vodeću jednostavnu minimalističku melodiju koja zvuči kao da je odsvirana na klavičembalu ili prepariranom klaviru gdje je sistemom nadogradnje uvršteno još nekoliko paralelnih također jednostavnih melodija (akustična gitara, još jedan klavir, bas dionica) uz prisustvo atraktivnih samplova vokala i sitne pozadinske post noise-industrial strukture na vrlo ugodan način. Od svih skladbi na albumu, "Wild blue yonder" je najsiromašnija zvukovima i djeluje kao popuna albuma gdje se na zvuk klavirske tipke koja je najnaglašenija ponekad treba čekati i po desetak sekundi, no to ništa ne umanjuje melodijsku vrijednost Ma Raabensteina koji barata uglavnom jednostavnim harmonijskim linijama koje su očito klasične prirode. Slobodno ću pretpostaviti da je pozadinu ovog naslova opremio Harold Nono s vrlo tihim ambijentalnim efektima koji prate tijek melodije što u cijelini kompozicije donosi elektro-akustični pop. Tipičan electro-glitch prepoznatljiv je u "Valid bed" koji obiluje s eksperimentima kakve su znali raditi Cabaret Voltaire (osobito na albumu "The Covenant, The Sword And The Arm Of The Lord", 1985.), a kompozicija se svodi na psycho minimalistički početak kao uobičajeno trance zatjeravanje bez ritma koje je ovaj dvojac pretvorio u svoj zanimljiv izraz post-techno stila nakon čega dolazi vrlo dobro urađeni psihodelični ritmičko-plesni dio za moždane vijuge na način Aphex Twin. Šteta što Mark Stewart & Maffia tako rijetko objavljuju radove i više ne rade onako zanimljive albume kao sredinom '80-tih. Ovdje se može osjetiti dio onoga što su predviđali za budućnost, mada su Taub ovdje primjenili jednu sasvim drugačiju i daleko mekšu elektronsku varijantu gdje su prisutni i izvrnuti vokalni samplovi. A kako u laganom electro-glitch stilu s primjesama trip-hop ritma zvuče gitare koje asociraju na Robert Frippa, Gang Of Four, Pop Group (Ma Raaubenstein ih navodi kao uzore) najbolje pokazuje snena psycho skladba "Rouge absolu". Ovo je malo remek-djelo albuma gdje je prošarano svega i svačega u trajanju od 4.38. Sam početak skladbe je citat iz nekog japanskog filma, a glazba ima debeli prizvuk eksperimenata Massive Attack i Trickya koji nikada nisu objavljeni, a pitanje je jesu li uopće u nekim njihovim psycho trance situacijama i zabilježeni. Vrlo zanimljiva stvar... U "La ronde at top" Raabenstein se ponovno vraća na klavir i radi minimalistički konglomerat sitnih minijaturnih tonova s prizvukom melodija koje su isprekidane i popraćene linijama kontrabasa, da bi nakon mirnog psihodeličnog dijela uslijedio eksperimentalni kolaž sastavljen od plesa, vokalnih ritmičnih samplova, post-industrial zvukova, udaraca i raznih šumova. Neobična skladba, nema šta... Sličan zvučni scenarij pojavljuje se u narednom broju "Dead jerk" gdje su uz svoj uobičajeni electro-glitch prikazali atmosferu skladbe "Frankie" legendarnih Suicide. Naravno, umjesto Alan Veginog vokala upotrijebili su klavir, kontrabas i različite elektronske vragolije o smrti. Čini mi se da ovdje definitivno počinje black-electro koji je odavno bio prisutan na sceni samo ga nitko kao takvog nije želio prihvatiti. Tko zna, možda je ova stvar prekretnica u tome jer po svim značajkama više odgovara drone black-metalu nego li dark-waveu... Nakon neoptimistične "Dead jerk" slijedi "Invalid bed", kompozicija začinjena finim snenim vokalnim harmonijama electro-glitcha, osebujnom melodijom koja dolazi u periodima (s obaveznim šumovima), te vrlo mračna minimalistička "Backyard maud the fraudian fairy" koja ima sintagme neo-folk i electro post-industrial struje kao da je uzeta iz opusa mađarskih Sturmast i Cawatana. Vodeća melodija je harmonika koju nadograđuje sintetički zvuk gitare, a sastavljena je od tko zna kavih samplova gitare, lebdećih tonova i taktova na klaviru. Iznenađenje albuma i vrlo dobar predložak za gothic/ dark-wave struju. Posljednja "Midgets" je čista kolaboracija Harold Nona i Me Raabensteina - upečatljiva melodija na klaviru (i još pratećem sukladnom zvuku, hm, poput fingerpicking gitare recimo) koja svoje korijene ima u cijelokupnom opusu klavirske klasične glazbe i electro-acoustic svjetonazoru. I jedan i drugi su ovdje dali svoj odličan doprinos koji nije ništa lošiji od nekih solo radova David Byrnea ili nekih kompozicija Tuxedomoon, dok je u onome eksperimentalnom pogledu ova stvar daleko nadjačala svoje uzore s mnogo kreativnih i luckastih ideja.

Međutim, za svladavanje ovog albuma 'do srži' trebati će proći još dosta vremena jer zahtjeva maksimalnu pozornost slušatelja što zbog neobičnih aranžmana, a što zbog specifičnog tihog zvuka u kojemu se kao kroz maglu naziru sitni efekti Harold Nona.

Album je vrlo tihe rezolucije i treba ga slušati glasno kako bi se čule sve one sitnice i efekti koji se na njemu nalaze. Samo tako se može dobiti prava slika ovog djela koje je u mnogim trenucima povezano s apstrakcijom i kako stoji u press materijalu 'poigrava se sa osjetilima slušatelja koji sami moraju otkriti glazbu'.

Vrlo zanimljivo.

Naslovi: 1.Bed, 2.Sparkle, 3.Chamber pot, 4.Wild blue yonder, 5.Valid bed, 6.Rouge absolu, 7.La ronde at the top, 8.Dead jerk, 9.Invalid bed, 10.Backyard maud the fraudian fairy, 11.Midgets

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/09/2008