Iako se Brettov novi solo album zove "Slow Attack" njegova solo karijera je vise bila po principu fast decay. Nakon izvrsnog debut solo albuma, Brett je doslovno nestao s lica zemlje nakon sto je objavio uzasni Wilderness kojega su samo najhardcore fanovi mogli poslusati do kraja (ja sam eto mislio da sam hardcore fan al iskreno nisam ispio). Slow attack donosi male pomake naprijed i koliko toliko je slusljiv al daleko je to od toga sto Brett moze i umije. Sam album krece izvrsno sa trojcem Hymn, Wheatfield i predivnom Hunted al onda direktno u glavu udaraju Frozen Roads i Summer koje kao da su ispale s Wilderness i doslovno me iritiraju koliko su dosadne. Al ozbiljno. Slusam i cini mi se da traju satima kad ono proslo samo 7 minuta. Ostatak albuma je, nazalost, uz casne iznimke kao Julian's Eyes, u manje vise istom ritmu iako ipak malo manje ubitacno nego sto je to bio slucaj s Wilderness.

Za razliku od nekih drugih frontmena koji rasturaju sa solo karijerom (Ian Brown, Morrissey), Brett-u su vise nego ostalima osjeti nedostatak bolje/losije polovice (Bernarda Butlera) da cijelu stvar malo prodrma. Ovako kako je sad Brett uporno po njemu samome snima album zivota a mi ostali se lagano dosadujemo i odustajemo.

ocjena albuma [1-10]: 6

kris // 18/10/2009