Kada mi je prijatelj u svom cd shopu tamo negdje 1993 pustio njihov drugi singl "Metal Mickey" s nekim kreštavim pjevačem polumuškog glasa i zvečećim falšastim gitarama pitao sam se što nam se to sprema u budućnosti glazbe. Jer, kao i mnogi dotada SUEDE su u britanskim muzičkim magazinima proglašeni spasiocima rokenrola, nasljednicima SMITHSa i svakakvim drugim naj atributima. S vremenom sam se ipak naviknuo na ono što me na početku zasmetalo i shvatio da je to u stvari nešto po čemu će se SUEDE uvijek razlikovati od drugih. Specifičan vokal Bretta Andersona i bravurozna gitaristička svirka Bernarda Butlera tada, a kasnije slična a opet drugačija Richarda Oakesa.

Volio sam ih kroz sve albume, pa čak i one koji su proglašavani lošima. Žalio sam kad su odustali, a pogotovo sam žalio jer ih nisam uspio vidjeti uživo. No, kao i mnogi koji su se raspali, razišli ili hibernirali određeni broj godina, tako su i SUEDE zaključili da "ne mogu jedni bez drugih", čitaj: bez love, pa su se nakon sedam godina pokušaja (Brett Anderson solo, The Tears…) ponovo okupili, a tri godine nakon toga, objavili i novi album.

"Bloodsports", nasljednik je albuma "A New Morning" koji nije bio toliko loš koliko ga se prikazivalo, već su tu bile neke druge stvari u igri, pa su se zato Brett i ekipa razišli. Prvi singl It Starts and Ends With You spada u top10 najljepših ljubavnih pjesama napisanih za… No dobro, predivna je pjesma. Pravi SUEDE. A sigurno ulazi i u njihove najbolje pjesme ikad. Drago mi je da se vraćaju u odličnoj formi. A stihovi

I shout out but it just spins faster,
I crawl up but my knees are water,
I cling on by my nails to the sweet disaster

ulaze u onaj uski krug misaonih koje su ostvarili nekad davno Simon & Garfunkel s "Sounds of Silence" ili U2 s "Running to stand Still".



Album pak otvara Barriers, pjesma koja jednostavno je klasičan SUEDE komad, s gitarističko-pjevačkim nadigravanjem Oakesa i Andersona i stadionskim "ooo"-kanjem, toliko karakterističnim za pjevanje Bretta Andersona. Nadigravanje gitare i vokala još je izraženije u pjesmi Snowblind u kojoj doslovno svaku ispjevanu riječ gitara pokušava nadograditi i u tome uspijeva.

Ako ste pak više fan klasičnih SUEDE balada, kao što su The Wild Ones ili Picnic By the Motorway, tijekom albuma susrest ćete se s What Are You Not Telling Me ili Sometimes I Feel I'll Float Away, koje će Vas sigurno svojom ljepotom natjerati da, barem nakratko, zaboravite svoje stare favorite.

Negdje između ovih bržih i žešćih pjesama i potpunih laganica, je Sabotage, pjesma u srednjem tempu. Izgledni singl i najbolja pjesma na albumu koja jezivu i čudnu ljubav pretvara u nešto predivno.

She knows that there are places I won't go,
But if I did, I'd make her follow
A trail of seeds that leads across the road,
And colours like a raven's shadow

Uglavnom, novi album SUEDE i njihov povratak je potpuni pogodak. Deset pjesama bez ijedne greške ili manje zamjerke, a ja si pjevam Come on and hit me with your majesty.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 20/04/2013