Drugi studijski album vrsnih austrijskih noise-rockera je sukladni nastavak odličnog prvijenca "Expressionism" (2007) s kojim u potpunosti nastavljaju svoj utabani rejting ne libeći se niti eksperimentalizacija.

Nema se što puno pričati. Zvuk albuma je čvrst i kompaktan, podijeljen je na žestoke i atmosferičnije kompozicije sa masnim gitarskim riffovima Rober Lepenika i Gottfried Krienzera, različitim vokalnim varijacijama basiste i pjevača Martin Plassa uz odriješite bubnjarsko ritmične šuseve Slobodan Kajkuta, Banjalučana sa glazbene akademije u Grazu. Produkcija je čista i rafinirana (The Stiggles & Bernd Heinrauch), a izdanje je prilagođeno za starinski klasični vinil LP podijeljen na dvije strane sa po 4 kompozicije.

Od prve skladbe "Ease it" do posljednje "Lord", The Striggles predočavaju punu snagu glazbene noise-rock kompetentnosti fluidnim protokom snažnih, ponekad furioznim, a ponekad eksperimentalnijim atmosferama u kojima ne jenjavaju bijesno opaki ritmovi prilagođeni upravo za žive nastupe. Žestoke skladbe premda imaju svoje debelo zaleđe u klasičnoj američkoj ostavštini Steve Albinijevih produkcijskih zahvata donose osobiti autorski pečat po kome se band na kilometre odvaja od standardnih načela žanra. Raznoliko isprepletene sekvence brujajućeg basa, gitarske kombinacije i metronomski zvrzlani 'kreni-stani' ritmovi u slojevito obrađenim aranžmanima "Ease it", "Jack", "Up to me" (sa gotovo hardcore strukturom), te snažnom indie-rock melodično hitoidno plesnom "Wait", a naposljetku i instrumental "Naiv", frcaju eksplozivnošću i ubojito energičnim nabojem, a poseban šlih svemu pridodaje Martin svojim vokalima koji uz klasični, a ponekad i visoko ciktavi falset (nalik na Bee Gees vokale) šapta, stenje, jeca i grči se. Laganije skladbe prožimaju opaki noise/blues-rock sa varijabilno promjenjivim tempovima, primjerice u ambijentalnoj "Dull & lazy" sa glasnim i tihim dionicama gdje band eksperimentira sa zvukovima do mile volje, od minimalizma do melodijsko harmonijskih nadogradnji u kojima se najbolje očitava njihova suptilna superiornost, te u "Life is pretty (black)" gdje su zašli u mračan session ambijent ispreplitanjem laganog i rockerski podmuklog jazz-bluesa. Posljednja "Lord" dođe kao stanoviti otklon od standardnog noise-rocka ka doom, pa čak i industrial-rocku (bez metal predznaka) gdje uz hipnotičke taktove i turobno mračnu atmosferu majstori na gitarama u jednoj dionici zvuče kao eksperimentalni komorni gudači.

Sve je posloženo u zaista rafinirani konglomerat kome se ne može apsolutno ništa predbaciti. Stilski, žanrovski, zvučno, aranžmanski i produkcijski, ovo je jedan od bisera novovjekovnog noise-rocka kome su The Striggles udahnuli novi život, te svojim hrabrim i pronicljivim izletima u eksperimente otvorili nove horizonte.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/01/2010