Četvrti live album kultnih noise Japanaca koji nam ponovno dolaze u Zagreb (15.IV 2010., Teatar&TD) prvi je zajednički rad sa bubnjarem Yoshidom koji se vratio u postavu nakon gotovo 20 godina.

Kada je objavljena vijest da Zeni Geva objavljuju novi album, gotovo čitava noise-rock/ underground scena se ozarila velikim smješkom, međutim, ništa od izrazitog ushićenja. Izgleda da se odavno KK Nullu i Mitsuru Tabati ne da pisati i kreirati nove kompozicije za matični band jer su posljednjih godina više bili zauzeti vlastitim solo projektima i radom u Acid Mothers Temple, pa je tako nakon ponovnog reuniona 2009. sa povratnikom, bubnjarem Tatsuya Yoshidom (nakon skoro 20 godina), odluka pala da se samo reinkarnira uspomena na stare dane izdavanjem još jednog, četvrtog albuma uživo.

Snimljen je u Japanu (Kyoto i Kobe) tokom jesenske turneje 2009., te po običaju, na njemu je KK Null uz vokale i svoje nabrušene zvukove hard/metal gitara filao i mnoštvo zvukova sa svojeg kaosspada s kojim je u podjednakoj mjeri baratao i bubnjar Yoshido koji je navodno okončao svoju višegodišnju avanturu sa Ruins, Koenji Hyakkei i inim projektima. Dakle, sve u svemu, baš ništa novo od Zeni Geve, što potkrijepljuje i činjenica da na albumu nema niti jedne nove pjesme. Dvije gitare koje se uzajamno povezuju na bas i melodično-harmoničnoj liniji nalik na Jimi Hendrix Experience s nezaobilaznim zvučnim oscilacijama i neravnomjernim nivoima, kroz 53 minuta svirke teško će rekonstruirati i prepoznati i najgorljiviji obožavatelji banda koje je čija odsvirana dionica. Nakon ne pretjerano impresivnog početnog dijela sa pjevanim, manje više dobro znanim hard/metal skladbama "Alienation", "Disorganization" (obje sa albuma "Freedom Bondage", 1995), starog singla "Hate trader" iz 1994. i math instrumentala "Interzona" (sa "Trance Europe Experience"), najkreativniji svirački komadi otpadaju na središnji dio albuma s instrumentalima "Blatsphere" i "Last nanosecond" sa posljednjeg studijskog albuma "10.000 Light Years" iz 2001. s kojeg je uvrštena i naslovna kompozicija u psihodeličnoj obradi. Tu ima i slobodnih jamminga sa jazz i folk improvizacijama, kao i nedvojbeno uvijek utjecajnih kraut-rock elemenata koji se naziru kroz guste naslage njihovih stilizacija, a i eksperimentalnih dionica koje su daleko finije za slušanje u nepovredivosti kućnog ambijenta nego li na nastupima uživo kada ponekad znaju pretjerati s aranžmanski zvrzlanim strukturama. Osim što je svih 13 skladbi poprimilo nešto drugačije formate od onih koji su objavljeni kao studijske snimke (tu su još i stare frenetične "Dead sun rising" i "Desire for agony" iz vremena kada je počela suradnja sa Steve Albinijem), ipak su si dali truda i ukrotili nekad nemoguću "Slam king" sa albuma "Maximum Money Monster" (1990) sabivši je sa 15-minutne verzije u skraćenih i vrlo tromih 5 minuta. A o KK Nullovom vokalu i dalje ništa novo; nikada se neće striktno opredjeliti želi li šture tekstove izvikivati u grindu, crustu ili punkerskom izrazu, kao što isto nikada neće savladati engleski izgovor, a i onda kada ga cvili, mumlja, hukta, dreči i pokušava pjevati, makar i nemelodično, nerazumljiv je poput osnovnoškolca koji natuca nešto što nalikuje engleskom jeziku. No, ako ništa drugo, Zeni Geva su uvijek bili daleko bolji i originalniji u svojem glazbenom izrazu kojeg im je ovaj puta do bola izvitoperio povratnik bubnjar Yoshida svojim maksimalno improviziranim smislom za ritmove i kontraritmove, te efektni izleti u eksperimentalne sfere koji se nalaze na samom kraju albuma sa skladbama "Hazchem" (sa "10.000 Light Years") gdje su se poigrali do mile volje sa synthom, kaosspadom, elektronikom i ritam mašinom, te završnom "Autopsy love" iz 1994. koja je ovom prilikom izvedena u noise/hardcore-punk maniru.

Tokom čitavog albuma ne postoji nikakav kontakt sa publikom, štoviše, nameće se utisak kao da je riječ o studijskom albumu odsviranom 'at first take', a jedini aplauz koji je zabilježen nalazi se na samom kraju snimke. Ipak, unatoč svim ovim (pra)starim skladbama u novim varijantama koje sasvim dostojno prikazuju potencijalnu snagu ovih Japanaca koja je bila najjače stacionirana u prvoj polovici 90-ih, djelomično može zadovoljiti apetit za noise i eksperimentalnim afinitetima. No, potpuno zadovoljstvo trebalo bi usljediti ako se ovaj trojac zadrži dulje vrijeme na okupu i odluči snimiti kompletno nove materijale jer je očigledno da su kroz obrade starog repertoara pronašli svoj izraz koji bi morao eksplodirati u novom svjetlu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/03/2010