Kratki album-EP niškog oneman banda koji se za razliku od svojih bliskih ekscentrika Third I i dalje bavi pomahnitalom horror/noise etikom koju je izvukao iz svojih najranijih dana aktivnosti.

Novi rad niškog Children Egoism ili skraćeno Egochild kako je potpisan na poleđini omota osim što zbunjuje svojim nazivom, donosi i posvemašan horror metež u sadržaju. Premda je kao i u slučaju prethodnog rada "Eleven Axis" (2009, NoEcho Records) riječ o vrlo kratkom ostvarenju koje iznosi svega nepunih 15 minuta, najviše nesklada u skladu izazivaju kratke kompozicije kojih ima čak 15, a neke od njih traju manje od tridesetak sekundi. Sve su one mahom blic horror sličice koje su skladane poput isječaka iz nekih filmova strave i užasa sa dinamičnom atmosferom koja glazbeno varira između čitavog niza stilova među kojima se mogu pronaći elementi industriala, metala, dark-wavea, pa čak i post-rocka. Instrumentarij kojeg je Egochild koristio su kombinacija analogne i digitalne tehnike (gitara, bas, distorzija, procesor, mikrofon), dok je za izrazito prljavi zvuk bubnjeva bio zadužen Marko Tomović koji je sekvence snimao na digitalnoj kameri pri čemu je dobiven uvrnut i izobličen lo-fi efekt.

Kako god, ovdje je prije svega naglasak stavljen na stanovitu hardcore etiku s posvemašnim eksperimentalnim pristupom u kome nema previše klasičnih zakonitosti 'pop' pjesme. Premda bi se uvodna "Describing violet" još mogla proturiti u neki standardniji 'pop' okvir koji u sebi sadrži konture sa melodijom klavira i ženskim sampliranim 'la-la-la-la-la' vokalom, kao i senzibilnim ambijentom, te najdulja "Whole body" otprilike s natruhama post-rocka u drone maniru, ostatak materijala upravo zbog svojih kratkih bliceva nikako ne čine domenu radiofoničnosti, no po svemu sudeći to mu niti nije namjera. Sve te kratke sličice u sebi samo sadrže dio kostura, bukvalno rečeno uvod-riff-kraj (primjerice "Doting Dotard", "Wandering dilemma", noise/metal-core pržione "Grasp of append", "Dirge playground", "Apprehension", "Običaji ratovanja") s namjerom da baš upravo na konto pomahnitale nekonvencije prikažu horror ugođaj naslova samog djela. Određena fabula koja bi se vezivala uz 'histeriju lubanja' ne postoji, ali ima zato niz nabacanih fragmenata koji čine cjeloviti kolaž mračne atmosfere, poput bubnjarske noise ekspresije "Violent Thama", psihodeličnih ambijenata "Strah u kostima", "Violinista", "Painful grimasa" ili završne, sumanute "Crni nervi" koja iznosi svega 11 sekundi.

Možda se nakon onog vrlo dobrog ostvarenja "Eleven Axis" očekivao pomak u koherentniju strukturu koja bi mogla imati cjelovitu instrumentalističku fabulu, no ovdje je ponovno pribjegavši sličnom sistemu sa kratkim (i prekratkim) skladbama ipak samo ponovio stečeno gradivo. Točnije, ovo djelo je stanoviti kompilacijski zbir njegovih radova koji su nastajali u tri faze - koncem 2006., početkom 2007. i tokom 2008., pa se tako može sa sigurnošću tvrditi da ovo nije kompletan rad koji bi imao jasno određeni tok od početka do kraja. Od autora valja očekivati kreativnija djela... Nazire se potencijal koji bi se mogao okrenuti i u plesniji dio izraza, ali izgleda da autor tenzije i dalje upire u kratke spotove koji djeluju kao izrezani dio nekog velikog mozaika. Vjerojatno je ovaj materijal objavio samo s razlogom da popuni diskografski opus. Trebati će pričekati neko izvjesno vrijeme dok autor objavi možda još cijelu seriju izdanja, pa tek onda pokušati sastaviti kompletniji utisak o ovome ekscentričnom egzibicionistu.

Nedugo nakon ovog rada koji je objavljen na staru godinu 31.XII 2009., za londonski net-label NoEcho Records sredinom veljače (februara) 2010. izdao je EP "Twelve".

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 12/06/2010