Bolesno, manijakalno, psihotično i šizofrenično noise-rock djelo koje pokazuje rapidno osviještenje jednog od najluđih underground bandova današnjice.

Američki ekscentrični band iz Providencea, grada u Rhode Islandu smještenom 60-tak km južno od Bostona po treći puta je promijenio postavu u skladu sa svojim nepisanim načelima 'na svakom albumu nova postava'. Ili barem jedan novi član. Do sada su od osnutka 2001. promijenili 6 gitarista i 2 basista, tako da se nakon gotovo desetoljetne karijere jezgro sastava svelo na pjevača Alexis S.F. Marshalla koji je opčinjen Elvis Presleyom i Nick Caveom iz vremena The Birthday Party, te na bubnjara Jonathan Syversona sklonog neobičnim eksperimentima. Uoči izlaska albuma napustili su ih višegodišnji basist Samuel Moorehouse Walker i gitarist Nicholas Andrew Saddler koji je sada član daleko primjerenijeg, mekšeg i smirenijeg indie-rock sastava Fang Island. Umjesto njih za potrebe promotivne turneje posuđeni su Kylie Marino (gitara) i James Wood (bas), ali glasine koje kruže šuškaju o sasvim neizvjesnoj budućnosti banda koji lišen Walkerove i Saddlerove ekscentrične svirke više neće biti stroj za urnebesno mljevenje zvuka i sažimanje esencije krajnjeg undergrounda u bolesno opičene rock formate. O odlasku Saddlera i Walkera iz banda, frontmen Marshall samo je komentirao da mu je jednostavno prekipjelo desetogodišnje pijančevanje u kojima su i on i band radili neizmjerne gluposti. Band mu je bio sve u životu, te je odlučio poduzeti važne korake da ne zaglibi još u dublje ludilo. Prvo je promjenio sebe i svoj način života shvativši da je ubijao samog sebe, no kako kaže, pravi razlozi odlaska ova dva kreativna oslonca za sada su poznati samo njima i ne želi ih javno obznanjivati.

Prva dva albuma "Canada Songs" (2003) i "Hell Songs" (2006) su bila math/grind-core šizofrenično-luđačka ostvarenja koja su kritičari često uspoređivali sa ekscentričnim legendama The Locust. Osim ova dva zvanična albuma imaju još debi EP "Daughters" (2002) jedan koncertni album "Live From CBGB's" (2004) i učešće na kompilaciji "Release The Bats" (tribute to The Birthday Party, 2006) gdje su obradili "Marry me (lie lie)". Od izdanja do izdanja neprekidno su evoulirali u ludilu, a raporti s njihovih koncerata su mahom govorili o neukrotivoj bijesnoći i agresivnim neurotičnim ispadima koji se nisu mogli kontrolirati usljed alkohola i raznih stimulanasa. Treći album "Daughters" je shodno tome, njihov fokus ludila koji aludira da je nastupilo vrijeme 'čišćenja', barem kompozitorskog. Na njemu su se pokušali kontrolirati i sastaviti homogene 'pjesme' koje ovaj puta nalikuju na pjesme. Vidljivo je da su se ostavili grind-core elemenata i uputili na teritorij noise-rocka koji se otprilike može usporediti s najžešćim The Jesus Lizard i odavno pohranjenim Dischordovim čudacima Circus Lupus, a Marshall je svoje nekadašnje bijesne krikove i ispade usmjerio ka čistim i razumljivim vokalima. Glazba im i dalje ima opako šizoidan naboj pun eksperimenata pri čemu najviše odskače Saddler na gitari koji vjerojatno u fazi kada se album snimao nije pretpostavljao da će samo par mjeseci kasnije napustiti band. Te njegove gitarističke eskapade su zaista nevjerojatne. U nekim kompozicijama filaju noisersko ludilo, imitiraju scratch, cvile, zavijaju, reže poput bijesnog psa, pa čak i djeluju kao da su odsvirane preko nekakvih nintendo/fliper efekata, a najočitiji primjer je izražen u rasplesanoj "Our queens (one is many, many are one)", melodičnoj "The hit" i prvom singlu "The first supper", luđačkom noise-rocku punom grmljavine i megatona gitarske brutalne buke. Ritmovi Syversona su puni eksperimenata, različitih kombinacija i tehnički vratolomnih ludorija (grindcore, industrial/metal pedale, mahniti prelazi, breakovi...), a melodije su posve sakrivene, no i kada izađu na vidjelo skroz su rastrgane i omotane brojnim noise eksperimentima (primjerice minimalistička blueserska "The dead singer" na tragovima The Jesus Lizard i uvrnuti boogie-blues "Sweet Georgia bloom"). Njihova povezanost sa noise legendama The Birthday Party i The Jesus Lizard je očita. Osim glasovne i tehničke podudarnosti Marshalla sa najluđim Caveom i Yowom, te noiserskih gitarističkih rafala kakve Duane Denison ipak nije isporučivao, Daughters su sakupili sav njihov esencijalni brutalni teror u razarajuću eksplozivnu smjesu krajnje agresivnog ludila i neandertala koji jedino može završiti na psihijatriji.

Dijagnoza: teško psihotično poremećenje uzrokovano agresivnim šizofreničnim napadima na sve i sva. No, i bez obzira na to, album je jedan od najneurotičnijih i najbolesnijih ostvarenja u posljednjih nekoliko godina kojeg s tog trona mogu skinuti jedino pacijenti kojima je medicinski dokazano da im nikakve terapije, ljekovi i svete vode ne mogu pomoći.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/08/2010