home > mjuzik > Addicts: Black Meddle, Part II

kontakt | search |

NACHTMYSTIUM: Addicts: Black Meddle, Part II (Century Media Records/ Candlelight Records, 2010)

Odgovor na pitanje kako zvuči avangardni metal dao je Blake Judd na petom albumu, nastavku čuvenog "Assasins" otvorivši nove horizonte s mutnom produkcijom i čudnim miksom post/indie-rocka, shoegaza, psihodelije, industriala, r'n'r-a i elektronike.

Dočekao se konačno nastavak onog odličnog "Assasins: Black Meddle, Part 1" koji je bio inspiriran Pink Floyd, a ovdje su Blake Judd i sada osjetno izmjenjena i pojačana ekipa sa synthom (Sanford Parker), te novim basistom (Will Linsday) i novim bubnjarom (Jeff 'Wrest' Whitehead iz sastava Leviathan i povremeni suradnik Sun O))) otišli još korak dalje u svojem psihodeličnom istraživanju metala. Da ne bi bilo zabune, ova postava je još uključujući stalnog Juddovog suradnika i pisca gotovo svih tekstova Chris Blacka (klavijature, programi, efekti, gitare, prateći vokali, produkcija) i tri gostujuća glazbenika (Bruce Lamont - prateći vokal, te Russ Strahan i Matt Johnsen - gitare) učestvovala na snimanju albuma, dok je za koncertne aktivnosti oformljena posve nova ekipa (Pat Clancy - gitara, Andrew Markuszewski - bas i Charlie Fell - bubnjevi). Naravno, ono klasično jezgro sa Jeff Wilsonom (gitara), John Necromancerom (bas) i Zack Simmonsom (bubnjevi) je i dalje u igri, ali tko zna zašto ih je Judd ovaj puta zaobišao i uposlio nove ljude. Čudak...
[  ]

Nastavak albuma "Assasins: Black Meddle, Part 1" je jednostavno rečeno, prilično neočekivan. Judd se očigledno poigrava sa svima, pa je tako u pauzi između ova dva dugosvirajuća rada objavio EP "Doomsday Derelicts" (2009) u žestokom black-metal izdanju potpirivši vatru da bi drugi dio 'crnog miksa' mogao biti žestica od rasturaljke. Ali brus... Ovaj drugi dio je još dublje iskoraknuo iz metala, te se tek na momente može govoriti da ima neke poveznice sa žanrom, no najveći udio stilistike je čudna plesna mješavina indie-rocka, industriala, rock'n'rolla, dooma, elektronike, pa čak i post-rocka. Sam Judd je izjavio da posljednjih godina najviše istražuje mogućnosti spajanja industriala i post-rocka na metal način, te da puno sluša Ministry i Killing Joke. Ali kako god, ne može mu se osporiti da ne umije napraviti iznimno zanimljiv i neobičan album koji metalce može posve obeshrabriti da ako se ovako nastavi cijelom žanru prijeti propast, dok će oni drugi, nazovimo hrabriji, u njegovom vrludavom egzibicionističkom miksanju svega i svačega pronaći možda jedan posve novi rock pretinac. Činjenica je jedna - Judd s obje noge prvenstveno stoji u rocku, a s ove pozicije od metala je udaljen otprilike isto koliko i cijela indie-rock scena od The Cure i Pixies do Muse i Mogwai.

"Addicts: Black Meddle, Part II" nije metal album u klasičnom smislu riječi; jedino ga karakterizira slinavo natopljeni Juddov vokal i nekoliko standardnih gitarskih solaža. Ostatak materije je sastavljen od brojnih, manje-više ne-metal elemenata koji su producirani u čudnom hermetički prigušenom i prljavom underground zvuku gdje nema čistih linija. Kratka uvodna "Cry for help" s Juddovim šaputavim spelovanjem, nekoliko drndavih tonova po kobilici gitare i odjekom bas pedale u echu mogla se pronaći na bilo kojem albumu raznih žanrova kao skit (od metala do rocka, popa, countrya ili hip-hopa), dok prva konkretna pjesma "High on hate" donosi nešto sasvim neobično i teško za bilo kakvu određenu klasifikaciju. Tutnjajući ritam još ima donekle neke poveznice sa black-metalom, no način na koji je produciran u kombinaciji sa melodičnim surfom prije će aludirati na primjerice najprljaviji garažni zvuk sisačkih The Bambi Molesters i izbora glazbe za Tarantinove filmove. Pjesma ima i drugi dio s daleko mekšim ritmovima nalik na Keith Moonove prelaze i gitarskom gothic potkom negdje u rangu starih The Cure, a onda dolazi pravi prljavi plesni i harmonični indie-rock u obliku "Nightfall" sa pratećim vokalima, jednostavnom melodijom i starinskom rock solažom kao da je preuzeta iz ostavštine 70-ih. Pjesma koja posve odudara od metala je neočekivani dance-rock "No funeral" sa taktovima masne ritam mašine, lelujavom melodijom starinskog moog-a, synth harmonijama i elektronskim efektima, a sve skupa u svojoj minimalističkoj pop koncepciji natopljenoj razlivenim gitarskim distorzijama djeluje kao nevjerojatan križanac The Doors, The Stranglers i nekih new-wave bandova od Ultravox, A Flock Of Seagulls, Killing Joke do cijelog retro vala poput Editors, pa i rasplesanih QOTSA, a može se primjetiti i osjetan industrial-rock akcent s hitoidnim gothic predznakom. Da ne bi mimoišao metal, Judd daje oduška sa "Then fires", melodičnim doom komadom s nekoliko klasičnih solo linija koji opet odudara po svojem specifičnom tretmanu sa psihodeličnom synth atmosferom i teškim naslagama prljavog zvuka, no da je produkcija čista, komotno bi se uklopio u pjesmaricu psihodeličnih The Cure iz 80-ih. Naslovna "Addicts" varira između post-rocka, shoegazerskih bandova iz 80-ih (Ride, MBV, Pale Saints) s tek povremenim prispodobama na metal zahvaljujući slojevitim gitarskim pasažima, a mene osobno najviše aoscira na Blue Oyster Cult. Srce cijelog albuma je 7 minuta dugačka "The end is eternal", mračno remek djelo puno kompleksnih progressive zahvata koji se stepenasto nadovezuju u cijelom nizu različitih segmenata. Uvodni dio od nekih minutu i pol je otprilike onakav kako bi to moglo izgledati da su se Joy Division prihvatili industrial-metala, a onda slijedi cijeli slojeviti miks prljavog garažiranja black-metala, space-rocka, psihodelije, eksperimenata, promjenjivih tempova, gothica, post-punka, post-rocka, noisea, math-rocka i improvizacija koje završavaju dubokim fade-outom. Pretposljednja "Blood trance fusion" je relativno najčišći komad na albumu sa psihodeličnim opservacijama gitara, syntha i loop efekata uz vrlo zapetljan ritam i središnju black-metal tutnjavu, dok završna "Every last drop" počinje iznenađujućim akustičnim interludijem, te se nastavlja u minimalističkom doom/post-rock tempu sa duboko potisnutim laid-back vokalom Bruce Lamonta nalik na orijentalne world-music motive. Naravno, kada Judd zareži svojim kreštavim baritonom sve se vraća na prepoznatljivi mlin, ali u principu, ovo je još jedna od pjesama koje najviše nalikuju na stare psihodelične The Cure. Vinilna verzija albuma sadrži dvije ploče s još dvije bonus pjesme "Macrocosmic" gdje gostuju Matt Johnsen i Ross Strahan na gitarama, te "Ruined life continuum".

Bez obzira na izuzetno tešku i vrlo čudnu pozadinsku ambijentalnu prigušenost punu nekakvih neobičnih šumova koji cijelom zvuku donose prljavost i neodređenost, Judd i ekipa su posve katalizirali black-metal u jedan vrlo smion spoj niza alternativnih rock stujanja. Ovo više definitivno nije black-metal u onom klasičnom smislu i prije bi se mogao samo po svjetonazoru i tematici uklopiti u fah post-metala, no stvari pokazuju da Judd funkcionira najkreativnije kada eksperimentira, te stoga nije na odmet ustanoviti da ovo što radi ima avangardni pristup. Ljubitelji metala su se počeli komešati i razilaziti u mišljenjima kada je objavljen "Assasins: Black Meddle, Part 1", a sada će teško moći pronaći nekih shodnih faktora za zadovoljstvo jer "Addicts" nije lektira koja se usvaja od prve kao "Instinct: Decay" album iz 2006. ili EP "Doomsday Derelicts". Ovo je nastavak Juddovog eksperimentalnog rada s kojim jasno pokazuje da metal, pa i općenita rock scena koja je već godinama u stagnaciji ipak može iznjedriti nešto novo na horizontu. Za sada to je još uvijek prilično maglovito, ali se naziru konture nečega što ima sve predispozicije za daljni razvoj globalne popularne glazbe u 21. stoljeću. A da je ovdje primjerice jedan hit otprilike u rangu "Lullaby" The Cure ili "Atmosphere" Joy Division, "Addicts" bi imao sve šanse da postane naširoko prihvaćeno ostvarenje kod indie publike.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/10/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*