home > mjuzik > Audio Secrecy

kontakt | search |

STONE SOUR: Audio Secrecy (Roadrunner Records, 2010)

Pijani band Corey Taylora, frontmena Slipknot sa svojim trećim studijskim albumom retrogradno je prikazao niz faza rock povijesti od Pink Floyd, preko hard-rocka i grungea do nu-metala.

Američkog miš-maš sastava Stone Sour danas se vjerojatno nitko ne bi sjećao da se nisu ponovno okupili 2002. i krenuli ispočetka. Jer sve ono što su tokom 90-ih učinili s nekoliko demo snimaka i nastupima po birtijama i prćvarnicama kada su skoro na svakom nastupu mijenjali gitaristu gotovo nije imalo nikakvog smisla osim što su se za džabe mogli pošteno nalokavati. Osnovani 1992. u Des Moinesu, administrativnom centru Iowe sa oko 200.000 stanovnika gdje kao što sami kažu nije nikad bilo poštenog rock banda (kasnije su osnovani Slipknot i To My Suprise), počeli su svirati samo da mogu dobivati besplatnu cugu. Iz tog omiljenog hobija im je i došlo ime koje se po naški može tumačiti kao 'betonaža' ili 'obaratelj', a to je u praktičnom smislu značilo da su koncerte svirali za whiskey i narančin sok. Miješanjem ta dva pića dobivena je djelotvorna pijača koja ih je redovito obarala, betonirala i skamenila, pa su često koncerte završavali pijani ko' majke, a upravo po njima je i ovaj minimalistički koktel dobio ime 'stone sour'. 1997. su se razišli bez ikakve nostalgije za pet prohujalih pijanih godina. Gitaristi Corey Taylor i Jim Root pridružili su se Slipknot (Taylor je postao glavni vokal), basist Shawn Economaki je počeo raditi kao potrčko oko koncertnih pozornica, a bubnjar Joel Eckman se posvetio porodičnom životu. 2001. je njihov šank kolega Josh Rand, jedan od mnogobrojnih gitarista koje su smijenjivali od koncerta do koncerta odlučio da ponovno pokrene band s istim imenom, te je nakon nekoliko mjeseci uspio pridobiti Taylora i Roota da nakratko zamrznu rad Slipknot, dok se Economaki bez ikakvih problema pridružio staroj ekipi budući da mu nije nikakvo zadovoljstvo predstavljalo posmatranje koncerata motajući kablove. Eckman se također vratio za bubnjeve, no u bistrom stanju s jednom nogom u stalnim obavezama prema porodici i sinu koji je obolio od raka, tako da je taj njegov povratak trajao samo naredne 4 godine. Danas je potpuno trezven bubnjar u hard/heavy rock sastavu Isaac James koji 2010. planira objaviti debi album.

Prvi album "Stone Sour", sastavljen uglavnom od nanovo prekrojenih pjesama iz demo faze, objavljen sredinom 2002. je na konto Taylorove i Rootove petogodišnje karijere u Slipknot odjeknuo kao pravi pijani koktel dosegnuvši USA no.46 i UK no.41, a singl "Bother" (USA no.56, UK no.28) im je čak donio i status omiljenog MTV metal banda, dok su sa singlovima "Get inside" i "Inhaler" na veliko iznenađenje bili nominirani za Grammy 2003. u kategoriji Best metal performance. Za vrijeme snimanja drugog albuma "Come what(ever) may" (2006, USA no.4, UK no.27) napustio ih je bubnjar Eckman, a ostatak sessiona odradio je Shannon Larkin iz Godsmack i Roy Maroga iz Soulfly koji je postao njihovim stalnim bubnjarem. Premda osim singla "Through glass" (USA no.39, UK no.98) preostala četiri "Sillyworld", "Made of scars", "Zzyzx rd." i "30/30-150" nisu polučili neke osobite rezultate na oficijelnim listama, ovaj posljednji im je ponovno donio nominaciju za Grammy 2006. kojeg niti ovom prilikom nisu osvojili. Nakon odrađene turneje objavili su album uživo "Live In Moscow" (2007), Taylor i Root su se vratili u Slipknot za potrebe snimanja albuma "All Hope Is Gone", a Mayroga je pauzu iskoristio za suradnju sa punk supergrupom Black President (sa Greg Hetsonom iz Bad Religion i Charlie Paulsonom iz Goldfinger).
[  ]

I evo njih ponovno nakon četiri godine diskografske stanke sa trećim albumom tajnovitog naslova "Audio Secrecy" koji je bio najavljivan onim uobičajenim bomastičnim 'ovo će biti naš najbolji rad do sada' i sličnih bla, bla, bla naklapanja... Snimljen u Nashvilleu sa starim producentom Nick Raskulineczom za svega dva mjeseca, objavljen je 3.IX 2010. i bez ikakvih problema komotno ušetao s obje strane Atlantika istovremeno na USA i UK no.6. Međutim, album je pun raznolikog koktela žanrova koji liči ako ne kao ga je sviralo nekoliko posve različitih bandova, ono barem kao kompilacijski presjek potpuno drugačijih faza koje naoko jedna s drugom nemaju baš neke podudarnosti. Osim toga, Taylor kao tekstopisac nikad nije bio osobit lirik, pa mu tako i ovdje stihovi pate od siromaštva nadahnuća i čestih bezveznih posrtanja u diletantsku patetiku, a gotovo kompletan materijal nastao je za vrijeme turneje sa Slipknot 2009. kada je sa Rootom obilazio birtije razglabajući kakve pjesme obaraju njihovu publiku. Ne bi bilo nikakvo čudo da su jednu od njih napisali i na nekom zagrebačkom šanku kada su održali koncert u Domu sportova 16.VI 2009.

Naslovna skladba "Audio secrecy" s kojom se otvara priča je kratki dvominutni klavirski instrumental koji apsolutno ne skriva nikakve tajnovitosti i nema nikakve veze sa materijalom, kako u glazbenom, tako i u nekom senzibilnom pogledu. Taylor koji je odsvirao minimalistički intro uistinu nema kompozitorski talent za piano i prosto je nevjerojatno da se album nazvao po ovakvoj ispodprosječnoj temi kakvu od šale napravi bilo koji ovozemni lakoglazbeni kompozitor za kostur nekog pjesmuljka kojem je jedina namjena plasirati ga na radijski festival. "Mission statement" i "Digital (did you tell)" su klasični nu-metal komadi gdje Taylor pjeva melodično i emotivno s povremenim grubljim vriskovima, "Let's be honest" i "Nylon 6/6" na momente podsjete na Slipknot s rijetkim vokalnim vrištanjem, dok ostatak materijala uistinu pati od prenatrpane miš-maš papazjane u kojoj sasvim sigurno niti oni sami nisu bili svjesni kakve su pjesme snimili jer su čitavo vrijeme u studiju nazdravljali svojim tradicionalnim koktelom. Prvi singl "Say you'll haunt me" (USA no.122) je nekakav križanac britanskog indie-rocka, grungea i nu-metala, elegična "Dying" i lagana "Pieces" je nešto opet skroz drugačije nalik na mainstream hard-rock Nickelback, "Unfinished" i "The bitter end" (sa koketiranjem gitarskih techno manira) su pak neke od komercijalnih varijanti Korn, Limp Bizkit i arena-rock refrena, a potom slijedi neobjašnjiva metamorfoza u patetičan band koji sklada pjesmice a'la Bryan Adams što se očitava u drugom singlu "Hesitate" koji je prošaran gudačkim aranžmanom i skroz pubertetskim refrenom 'I can't see you, I can't feel you, but I need you'. "Miracles", starinski rock sentiš i akustična balada "Imperfect" su kao izvađene iz nikad objavljenog opusa Pink Floyd, samo s razlikom što su toliko plitke da ih Waters i Gilmour vjerojatno nikada ne bi poželjeli izdavati čak niti kao demo snimke, a završna "Threadbare" je sasvim površno posrtanje u polupokušaj progressiva koji je već u samom pokušaju propao na račun pretenciozne arena-rock ideje. Bonus od čak 5 skladbi ne donosi ništa izuzetnije; malo nu-metala ("Hate not gone"), elegične balade ("Anna"), sweet-metala ("Home again")... sve do pompoznog world-musica nadahnutog Indijom kojeg su nespretno zarobili u okrilje metala ("The pessimist").

S glazbene strane, album nije loš. Sve je to fino i koncizno odsvirano, Taylorov vokal je nošen impozantnim intonacijama od sirove grubosti do raznježene emo patetike, a pjesme su orijentirane isključivo na medijsku mainstream potrošnju gdje se ne mora striktno paziti na nekakav 'umjetnički' dojam. Izgleda da su u tanane razmišljali o tome kakve će pjesme raditi da bi se mogle vrtjeti na radiju između serijala Bryan Adams, Maroon 5, Nickelback, Guns'n'Roses, Avenged Sevenfold, Pearl Jam, Metallica... Sav taj zbrčkani koktel starinskih i relativno novijih stilova donosi veliku pomutnju i neprestane oscilacije u različitostima; album je čas metalski nabrijan, čas emotivno letargičan kao da će se Taylor svakog časa rasplakati zbog svojih tihih patnji, a na trenutke pak priziva duhove komercijalnog grungea kao da nostalgično vapi za svojim pijanim tulumima po birtijama Iowe iz 90-ih. Neke pjesme su za prolaznu ocjenu, neke su osrednje, ali velika većina ih je vrlo slabih karakteristika, no imajući u vidu Taylorovu reputaciju kao frontmena Slipknot, od njega i Roota se očekivalo puno, puno više.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 14/11/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*