home > mjuzik > White Hills

kontakt | search |

WHITE HILLS: White Hills (Thrill Jockey Records, 2010)

Njujorški space-rockeri White Hills su zaista čudan band. Ne mare mnogo za propagandu, na njihovoj officijelnoj stranici nisu stavljali nikakve informacije još od 2008. godine (na myspaceu imaju nešto veći press), a radove štampaju u nevjerojatno malo primjeraka i stvarno je prava muka doći do njih pa makar ih tražili i kao download izdanja po internetu.

Ovaj album je otisnut u limitiranom tiražu od samo 1000 komada koji je već rasprodan i nikako nije jasno zbog čega su i dalje tvrdoglavo prikrpljeni čistoj estetici undergrounda kad imaju sve predispozicije za transparentniju etabliranost poput mnogih indie-rock bandova koji su već zakucali i na officijelni američki Billboard. Tja, tko će ih razumjeti...
Ok, konačno su prešli u daleko jaču etiketu Thrill Jockey Records koji im je reizdao sve dosadašnje radove u naravno vrlo niskim nakladama, a albumu je prethodio EP "Dead" koji je trebao ustvari biti naslov njihovog albuma, no u posljednji trenutak su se odlučili da otisnu samo 4 kompozicije, od kojih su tri ("Another coming", "Red sun" i Oceans of sound" u remiksu Anthronhy OH-a, bubnjara Julian Copeovog sastava Black Sheep Band) stare pjesme u novim verzijama. Postava je ostala ista kao i na prethodnom instrumentalnom albumu "A Little Bliss Forever" (2009), obavili su europsku i američku turneju tokom ljeta 2010. (najbliže su bili u Italiji i Austriji), te se slobodno mogu šepuriti da su jedan od rijetkih bandova koji je rasprodao sve što su objavili, ha-ha-ha... A, rasprodali bi oni i daleko veće tiraže samo da žele, ali neće, pa neće. Možda im novi izdavač provjetri guste slojeve psihodelične ganje u kojoj žive već dobrih 7 godina...

Sam album je posve očekivani slijed psihodeličnog space-rocka obavijenog u zaglušujuće mutne i guste slojeve gitarističke distorzije s obiljem improvizacija, naglašenih debelo melodičnih minimalističkih basova Ego Sensationa, synth harmonija Pierre Auntoura i grubo potisnutih ritmova bubnjara Kid Millionsa koji je došao iz banda Oneida (2009. je zamjenio Bob Belmonda). Dave Weinbergovi vokali su i dalje mutni, polusneni, razliveni i većinom nerazumljivi u brojnim šaputanjima koja dopiru negdje s one druge strane svijesti, a njegove gitarističke dionice gotovo da više niti ne preferiraju neke riffove, već samo uglavnom brojne improvizacije. Sam je izjavio da daleko više pretendira na 'let things fly' tehniku nego li na melodiju, tako da se ovdje od nekakvih pjesama koje mogu ući u uho kao lakopamtljive ne nazire niti traga. Doduše, uvodna "Dead" i "Three quarters" još se mogu utrpati u kakvu-takvu riffičnu sferu, no čitav album praktički nema niti jednu potencijalno komercijalnu skladbu. Međutim, njihov stil je unatoč tome vrlo homogen, tečan, pitak i harmoničan prvenstveno zahvaljujući minimalističkim bas linijama i ritmom koji čitav ovaj izuzetno mutan sklop drži na okupu dozvoljavajući Weinbergu da se doslovce izgubi u svojim psycho opsesijama. Skoro sve skladbe im počinju sa fade-in uvodnicima koji izranjaju iz dubokih, uglavnom košmarnih snova gdje se gotovo ne može skontati o čemu Weinberg pjeva i mumlja, ali mora im se priznati da su upravo zahvaljujući ovakvoj gustoj i mutnoj produkciji koja je u nekim kompozicijama nafilana reverbom, delayom i starinskim štosevima dobili orginalnost izraza, osobito u instrumentalu "Counting sevens" i lagano snenoj 13 minuta dugačkoj "Let the right one in" koja počinje sa odjekom crkvenih zvona i dalekim žamorom ljudi koji su kasnije isprepleteni sa lavežom pasa i mnogim posve nerazgovjetnim zvukovima iz prirode. Uz njihovu vječitu okupiranost sa starim space čudacima Hawkwind, te Spacemen 3 i Amon Dull II, osnovna stilska karakteristika je repetativni kraut-rock obrazac na kojeg isporučuju čudesno prijatnu hipnozu prošaranu brojnim lucidno ekscentričnim synth efektima, te sam razvoj skladbi koje stepenasto i gotovo tromo teku bez ikakvih većih eksplozija. Od energičnijeg početka sa prve dvije skladbe, album se pretapa u vrlo lelujave i spore opservacije maglovito lijene psihodelije ("We will rise" i synth instrumental "Glacial"), da bi okončao u 12 i pol minuta čudesne "Polvere di stelle" za koju se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je završetak ove imaginarne epopeje ili tek početak organskog košmara kojeg obilježava periodični stih 'we are sunshine'. Da je pjesma uvijena u 'clean' produkciju djelovala bi poput psihodeličnih The Chemical Brothers i Primal Scream laganica, a tu bi im se sasvim sigurno otvorile i komercijalne predispozicije. No, White Hills ionako imaju veliku dozu prihvatljivosti za vrlo širok krug indie audijencije, ali zbog njihovih zaista tvrdokornih stavova i dalje ostaju u dubokom undergroundu. Možda s vremenom i popuste, ali nadajmo se ne onako drastično kako su to učinili The Black Angels na albumu "Prosphene Dream" s kojim su otišli u čisti mainstream. Ovakvo izdanje White Hills svakako nije neočekivano, no još dublje je potisnuto u psihodelične baraže, te mu se s pravom može zamjeriti samo na jednom - nema hita kao što je bio "Oceans of sound" na sjajnom albumu "Heads On Fire".

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/11/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*