Transgrund je kolaboracija rumunjskog analognog electro-noise projekta Uburgrund i Transgresije, hrvatskog static-noise/harsh manijaka Marka Šiljega iz Opuzena (od svibnja 2017. do prosinca 2018. je nanizao čak 56 albuma!!!), a pa sad, ako znate za barem jedno ime od njih, te ako ste ih kojim slučajem poslušali, onda možda i možete pretpostaviti što bi ovo moglo biti.

Malo sam si dao truda da posluhnem Rumunje (za dubrovačku etiketu Not Even Art Records su objavili 2 albuma "Synth-axe Folk Electronica" i "Evacuation Plan", oba 2019.) jer Transgresiju i Marka znam: reći ću da su Rumunji daleko bliži kratkim devijacijama Merzbowa i da 'imaju' vrlo bučnu priču punu oscilacija s lomovima frekvencija izvedenih na synthovima koje nazivaju sjekirom (synth-axe), te da španaju opasno manipuliran zvuk u ritmičkim periodima koji puta od elektronike stvarajući i kakofoničan gitarski noise što ima odlične fabule i vrlo originalne improvizacije od po čak 15, a i više minuta insinuirajući brutalni hardcore death/ black/ punk/ goregrindcore/ deathcore i sukladne ekstremne formate, dakako bez vokala, kao što to i Marko običava, no bez zadrške se usuđujem utvrditi da su daleko konkretniji, direktniji i zanimljiviji poput recimo nekih drskijih i eksperimentalnijih radova Throbbing Gristle. Možda čak i najbliskiji u tome su s onim prvim povratničkim, malo znanim instrumentalnim albumom "TG Now" (2004). A imaju i još nekoliko radova s mnogo kraćim kompozicijama ("Kaka krsna", "Syzygistic alignments", oba 2020. za španjolski Hamfuggi Records iz Barcelone) koristeći tehniku svijesti kroz slobodno verzificirane tonove prerušene u patafizičke formule što je otprilike vrlo slično onome konglomeratu minimalističkog pristupa kultnog, a i prvog industrial/EBM hita "Warm letherette" NON križanog s, dakako, rodonačelnicima Throbbing Gristle, te pri tome čak paze da imaju i koherentnu melodiju, a koji put imaju i mračno potisnute vokale (na albumu "Syzygistic alignments"). Naslovi kompozicija im variraju od rumunjskog, francuskog, španjolskog do engleskog, te se može u jednu ruku reći da su i poligloti, a ju ću konstatirati da su itekako zanimljivi poput onog davnog remek-djela Electronic Terror Attack "Hybris" (2009.) kojeg je potpisao Tommy Kroker iz pokrajine Sachshen-Anhalt (nekadašnji DDR) gdje je glavni administrativni grad Magdeburg, no Tommy se već poprilično dugo ne bavi niti harshom, niti noiseom, a niti industrialom, šteta… Za sad, nekih drugih informacija o Uburgrund i nemam, no zaista su zanimljiv projekt ovakve vrste, te ću se potruditi što više saznati o tome. A sad, kako njihova kolaboracija s Markom zvuči… to je također jako zanimljivo. 9 neimenovanih kompozicija u trajanju od 41 minute ima svoju vrašku fabulu oivičenu s početnim primamljivim minimal-electro uvodnikom "Untitled 1" nakon kojeg bi svatko pomislio da će ovo biti 'pop' ploča poput Daft Punk, ha-ha-ha! Ali već u narednom komadu "Untitled 2" počinje opasno pucketanje, specifično za Transgresiju u kojoj Rumunji daju svoj 'drajverski' upečatljiv tretman; njihovi synthovi doslovce putuju avangardnim i, dakako, nemelodičnim putešestvijama 7 i pol minuta s dramatičnim preobratima nizavši kroz album iznimno uzbudljive atmosferično-zvučne slike poput "Untitled 3" pomalo asocirajući na stare velikane, danas posve ishlapjele i neinventivne Einsturzende Neubauten sa svoja prva 3-4 kultna albuma kada nisu znali odsvirati niti jedan standardni akord na gitari ili klavijaturama, ali su pravili čudesno konfiguriranu atmosferski koncipiranu buku. "Untitled 4" izranja iz monotono repetativnih vibracija na koje su dodani također repetativni ljudski krikovi i zvukovi eksterijera, ne bih se čudio čak i klasično stvorene analogne buke snimljene lupanjem po tko zna kakvom materijalu (staklo, željezo, plastika…).



Oni koji se sjećaju svojevrsnih majstora SPK, sve im je jasno. Otprilike tako, vrlo blisko. Najdulja "Untitled 5" ponire duboko u psihodelični film upokojenih Coil otprilike tamo gdje su se i pokojni Balance, a i jedan od najvećih genijalaca ovakvog izraza, Peter Christopherson 'Sleazy' najbolje snalazili - u drone imaginaciji ezoterije izbjegavši konkretno punk i rock konfrontiranje s ionako lucidnom socio-političkom stvarnošću, a sve mi se čini da i ovaj jako mladi dečko s Rumunjima ide u vrlo sličnom pravcu, barem na ovome albumu koji je iz tona u ton sve dublji i fiktivniji u onome pogledu da se ovakvom glazbom, koja je, ruku na srce, vrlo homogena i sjajno koncipirana poput čuvenog "Musick To Play In the Dark" Coila iz 1999. (mnogi ga smatraju Sleazyjevim vrhuncem kreativnog stvaralaštva), nedvojbeno homogeni odjek velikog kreativca kome mediji uopće nisu posvetili nikakvu pažnju. A ovdje su još 3, vrlo slične monumentalne kompozicije: kratka "Untitled 6" se otprilike referira na synth melodiju kakvu su znali svirati Ultravox iz epohe "Vienna" i "Rage in Eden", te Simple Minds u doba "New Gold Dream '81 '82 '83 '84", zatim mračan i nimalo ugodan potmuli frekvencijski zvuk nalik oscilatoru u visokim registrima koji se, na svu sreću javlja u periodima "Untitled 7" s nerazumljivim spoken-word isječcima što samo predstavljaju neku semantičku radnju da je ovdje ipak prisutan život u kakofoniji strojeva jer bi se po omotu dalo zaključiti da se kompletna fabula odnosi na neku napuštenu tvorničku halu ili poveću radionicu u kojoj se revaloriziraju nekoć davno minuli proizvodni procesi u obliku morbidnih, zatočenih aveti i duhova njenih domaćina, odnosno korisnika. Pretposljednji znatno kraći komad mogao bi uistinu biti onaj zadnji avetinjski eho što ostaje i nakon fizičkog odsustva poput ureknutog prokletstva kakvog zna podosta biti u vrlo sličnim tematskim horrorima, a bez zadnjeg, klasičnog harsha od svega pola minute se i moglo; nekako mi se ne uklapa za završni foršpan… Malo je 'ojs-ojs' poput onih blentavih krikova i smjehova na kraju sasvim solidnog filma strave i užasa što se uobičavalo u takvom žanru 60-ih, a osobito 70-ih godina prošlog stoljeća. Ah, znali su i John Carpenter i Alfred Hitchock film na takav način privesti kraju, a i legendarna "Carry" isto tako završava otprilike onom scenom na groblju što je imala šokantan učinak, ali samo za prvo gledanje…

Na koncu, ovo ipak uopće nije nimalo blentav rad jer otvara maštu i percepciju konceptualnim pristupom općenitog sivila, očigledno industrijskog i razrušenog, poharanog i devastiranog daleko više u Hrvatskoj i na ex-Yu područjima nego li u ne tako dalekoj Rumunjskoj gdje se, koliko mi je poznato još uvijek neki đavo proizvodi jerbo imaju mnogo više aktivnih tvorničkih dimnjaka, čeličana, visokih peći, rudnika i različitih pogona što nisu krepali nakon svrgnuća Ceauşescua.

Naslovi: 1.-9.Untitled

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/09/2020

> vidi sve fotke // see all photos