Kad je u prvom valu Covid-19 pandemije 3. svibnja preminuo klavijaturist Dave Greenfield kome je korona dijagnosticirana samo nekoliko dana ranije, bilo je očito da bend više nema iole čvrstu perspektivu. Bubnjar Jet Black je svoju zadnju turneju odlupao 2015., službeno je istupio iz postave 2018. zbog starosti i ozbiljnih zdravstvenih problema (imao je u zadnjih desetak godina tri srčana udara uzrokovana aritmijom), te premda je jedini preostali originalni član Jean Jacques Burnel uzeo novog bubnjara Jim Macaulaya i preuzeo vodeće vokale mijenjajući ih s Baz Warneom koji je kao gitarist došao još prije 20 sezona (nekoć davno svirao bas u Toy Dolls), a i vokala se prihvatio nakon odlaska Paula Robertsa 2006, bend kao takav je sveden samo na jedno slovo koje bez potpore starih članova jednostavno više ne može adekvatno funkcionirati u autorskom smislu. No, unatoč tome, ovaj album je koliko-toliko priveden kraju i na njemu svira pokojni Greenfield. Pjesme su rađene godinama, prethodni album "Giants" su objavili daleke 2012., a Burnel je bio prisiljen dovršiti rad čak u 8 pjesama svirajući njegove karakteristične klavijature bez kojih nema tog specifičnog zvuka varirajući od melankolije do prepoznatljive psihodelije. Osjeća se da ovdje postoje neki vrlo potresni trenuci koji odražavaju starenje i gubitak, a i moguću najavu definitivnog prestanka rada na autorskim kompozicijama jer je sasvim jasno da sumorno ravnodušan Burnel nema toliko jaku autorsku, a osobito poetsku sposobnost kakvu je imao Greenfield preferirajući snažnu bezosjećajnost, seksizam, nasilje, distopiju i mračnjaštvo drevnih kultova po čemu su The Stranglers uvijek bili izopačeni i previše brutalni za punk, a njegove klavijaturističke jazzy-progressive linije a'la kombinacija The Doors i Yes bacale nemoderni stil nikako balansiran za suvremeno doba. Nakon te nekoć upečatljivo morbidne i hladne bezosjećajnosti koja ih je definirala, ovaj posljednji album pokazuje refleksije potresnosti 'hrpe starih momaka' od uvodne "Water" koja eksplodira u moćnom riffu, ali i neskladnom metaforom žeđi arapskog proljeća za demokracijom ostavši kao takva neaktualna i zaglavljena u prošlosti, te jedine punkom nabijene "This song" što tu i tamo prikazuje mogući način funkcioniranja benda bez klavijatura u iscrpljeno-maničnoj vezi s povijesnom himnom "No more heroes". Jedan od najznačajnijih dodataka posthumnoj elegiji za Greenfielda je "And if you should see Dave…" gdje Burnel tugaljivo razmatra vječnu žalost i odsustvo, a ucviljenu nevinost koja ga je napustila kako bi lutala među zvijezdama nastavlja u "If something's gonna kill me (it might as well be love)" s epitafom 'naša slava je daleko iza nas'.



Uglavnom Burnelova hrapavo sagorjela baladičnost evidentna i u vokaliziranju s tek nekoliko Bazovih vodećih linija karakterizira ovaj rad s ponekim osvrtom na životne troškove (pjesma "The lines"), najezdu kineske ekonomije u nestabilnoj geopolitici 21. stoljeća (diskoidan post-punk "White stallion"), elegičnost neispunjenih želja i potajnih nada uz španjolsku gitaru ("Down"), te ponajbolje završne pjesme "Breathe" s rasplesanim synthovima poput šansone iz 60-ih ostavljajući signalne zvukove prenosa života u onostrano kroz treperenje limba.

Pod spretnim imenom 'mračna pitanja', ovo bi mogla biti i posljednja četa davitelja uske fronte za lansiranje ostavštine ukoliko Burnel pronađe dovoljno kompromisa za istraživanje novog teritorija kroz eklektičan opseg. Ironično, sličan scenarij već su nagovijestili na prethodna tri albuma gurajući dojam razvrstavanja duhova prošlosti da im je svaki od njih bio posljednji, a ovaj bi uistinu to posesivno i trebao biti.

Naslovi: 1.Water, 2.This song, 3.And if you should see Dave…, 4.If something's gonna kill me (it might as well be love), 5.No man's land, 6.The lines, 7.Payday, 8.Down, 9.The last men on the Moon, 10.White stallion, 11.Breathe

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/09/2021