Relativno noviji beogradski hardcore bend koji je počeo 2018. objavio je debi album najavljen s nekoliko moćnih singlova vrativši se u onu eruptivnu eru NY scene početkom 90-ih.

Revalorizacija je neminovna. Kad su mi nekoć, tamo u vrijeme domovinskog rata frendovi znali donositi nove cd-ove koji su bili teško dostupni zbog jako dobro znanih prilika što mnogim mlađim naraštajima danas nisu jasne, ne samo što nije bilo interneta, već je i posluga u ex-Yu trgovinama bila mizerna (na prste se mogu nabrojiti shopovi gdje se mogao kupiti Biohazard, Sick Of It All, pa čak i prvi album The House Of Pain ili Body Count, da ne banaliziram), govorio sam im da će jednom doći vrijeme kada će i naši bendovi ovako kvalitetno svirati. Dešava se ta odražavajuća kvaliteta izraza koja je nekoć bila 'hype' jer je svecka i naposljetku, danas prezreno američka, maljala se dva-tri destljeća sporo poput svih onih rockerskih kopiranja The Beatles & Stones sa zataškivanjem Nirvane ili Soundgarden, ma ne daj Bože da 1991/92. zvučiš ko' Nirvana i neki jebeni grunge nafuran na Pixies i Black Sabbath križan s David Bowieom, godinu kasnije ko' hip-hop RATM što kopiraju Beastie Boys, koji si ti blesan što gledaš MTV da ti puni glavu s takvim glupostima. Spike su bile pretenciozne i jako, jako blesave, kao i ljudski subjektivni stavovi za prihvaćanjem najnovije svjetske senzacije. Jako sporo to kod nas Balkanaca ide. Kasnimo za vremenom što pokazuju i ovi dečki sjajno nafurani na oldschool šablonu NY hardcore punka u čemu, doduše nema ništa loše. Odlična im je produkcija, ono, da se zabezekneš ko' da je došla iz čuvenih američkih studija gdje su snimljeni neki od ponajboljih albuma ovakve vrste, a bome im je i svirka upečatljivo gromka sa ništa manje lijepim vokalom, namjerno neću reći osornim jer to ima sasvim drugačiji, pogubniji faktor. Ovih nepunih 27 minuta pečati 10 krasno izglancanih pjesama na engleskom jeziku s mogućnošću transplatacije na inozemnom tržištu, a to je i osnovni smisao Bronze djelovanja iz vlastitog srpskog dvorišta punog nereda sukobljavajući se sa stvarnim životom kojeg moraju izbaciti u svijet. Nije ih briga što tukci i zamorci balkanski neće razumjeti njihove tekstove, ajde u prvi mah, ali će možda ukapirati snažnu i agresivnu muziku što se po ničemu ne odvaja od starih hardcore, pa i punk-hardcore/post-hardcore idola.



Pjesme su uokvirene u kratke formate od po maksimalno 3 minute, rečemo pravi 'pop' s uvodom, refrenom i završnicom, dodali su i strategiju neophodne socio-političke angažiranosti koja im dodaje plus na svu ispoljenu energiju i želju za velikim svjetskim probojem. I lirika na engleskom je sasvim u redu pozivajući se na borbu protiv nepravde u uvodnoj "Blind servant", modernim oblicima otuđenja u mnogim pjesamama ("Offcast", "Dead alive"), porazu čovječanstva ("Disease") i glavnoj temi "Ticking bomb" idealno personificiranom za individualnu hc himnu današnjice.

"Ticking bomb":

'Tko sam?
Suicidalna bomba!
Pojam sreće krasi moj život.
Osmijeh prilijepljen na moje lice kao dnevni kompromis.
Ja sam samo vijak u skladu sa smjernicama ovog bezdušnog svijeta.

Tko sam?
Bomba koja otkucava!

Umoran i umoran, kipim iznutra.
Konzumacija ublažava bol poput savršenog lijeka.
Ovo nije nikakav život, već polagana smrt.
Uokvireno kao uzor, ali napravljeno od čistog pakla.
Gorčina koju osjećam u sebi napreduje i izjeda mi um.
Ovaj kavez koji se zove "pristojan život" čini da se iznutra osjećam mrtvo.

Tko sam?
Bomba koja otkucava!
Ima još puno toga u meni, svijet ne mari.
Radije bih eksplodirao nego samo nestao!'

Nema se što pretjerano filozofirati. Sve je ovdje jasno ubojito, žestoko, oštro, nabijeno agresijom i kaloričnim bijesom, baš onako kako i treba. Nemilosrdno. Ajnc a. Oba palca gore!

Naslovi: 1.Blind servant, 2.Offcast, 3.Dead alive, 4.Disease, 5.Ticking bomb, 6.Human zoo, 7.Oppressing superior, 8.Loud in a crowd, 9.Glory hunter, 10.Torches

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/10/2021