Na drugom albumu nakon četverogodišnje pauzice, Jon, Judah i Russell nastavljaju tamo gdje su stali ili još bolje, k'o da uopće nisu stali. Počeli su svirati zajedno prije 25 godina, kada su imali pola manje nego sad. Njihovi albumi bili su revolucionarni, a koncerti puni znoja, gitara i zgodnih cura, koje su dolazile gledati zgodnog Jona.

Dvadesetipet godina kasnije moglo bi se reći da postoji nešto što se zove "jsbx" zvuk. Imaju mnoge sljedbenike, iako ih nikad nitko (barem koliko ja znam) nije uspio kopirati, a bome nisam nikad čuo niti neku obradu neke njihove pjesme. A s time se slaže i najveća baza obrađenih pjesama. Pa ako ima netko da me demantira, neka se javi. Rado bi čuo neku JSBX pjesmu u interpretaciji nekog drugog izvođača. Za isto to vrijeme, nisu si ni oni baš priuštili previše obrađivati druge, no te pjesme koje su obradili, nimalo ne sliče originalu, nego su poprimile spomenuti "jsbx" zvuk.



Zlobnici bi rekli da se ništa novo nije dogodilo tih dvadesetipet godina u njihovom zvuku, no tim istima, ja bi samo predložio da čuju kako zvuče njihov EP "Experimental Remixes" ili pak suradnja s Dub Narcotic, a vjerojatno nešto znači i to što im hip-hoperi pomažu u produkciji albuma.

Album broj deset, donosi nam trinaest komada, koji su tu dam nam još jednom razmrdaju kosti "in a jsbx stlye". Mješavina prljavog rokenrola (Betty vs. The NYPD), funka (Do The Get Down), soula (Down And Out), garaže (Dial Up Doll) s pomaknutim bluesom u svakoj pjesmi, čini se spremnim primiti nove fanove u kuću "blues explozija", a kako to rade uživo uvjerit čemo se ponovo i u zagrebačkom klubu Močvara, 02/09/2015.
.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 31/08/2015