Kroz punih klasičnih albumskih 45 minuta, virovitički bend na debi albumu prisiljava slušatelja na usredotočenost metaforičke i vrlo zabavne rock komedije razvijene krilima progressive rocka.

Nije to onaj dosadni i zamorni Pink Floyd u kome se ništa ne događa za užitak milijuna ili Van Der Graaf Generator za strpljive, artistički hladan matematički King Crimson od kojeg je i počeo ustvari math-rock, smrtno ozbiljan Genesis u doba Peter Gabriela na pragu klasične glazbe, perfekcionistički rock-pop Yes, glamurozni Queen, hard-rockerska kanadska Saga, revaloriziran u Marillion s Fishom na vokalu, a i svih kasnijih kojekakvih reinkarnacija stila koji ima mnogo žanrovskih i frakcijskih izbojaka. Njihova varijanta je vrlo bliska kombinaciji Frank Zappe - Buldožera s pokojnim Markom Breceljom i novosadske Laboratorije Zvuka, dva vitalna benda koja su na ovim područjima odmakla od recimo Korni Grupe, Indeksa i Time, tri nekadašnja no.1 imena kada je u pitanju progressive. Onoliko koliko su Brecelj, odnosno pokojna braća Predrag-Peđa i Mladen-Bata Vranešević u Laboratoriji konceptualno prolongirala nepatvoreno originalan i unikatan smisao za humor, satiru, bizarnost, te redovite metafore i alegorije, to jest, sofisticirani način predočavanja ondašnje stvarnosti 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća kroz zabavu i teatralnost, često šašavo sumanutu, otkačenu, pa čak i paradoksnu s adekvatnim artističkim pedigreom, toliko je ovaj prvijenac Skotnog Vraga vrlo blizak toj genijalnosti spajanja konciznih tehničkih i sviračkih performansa sa čudnovatom i iščašenom fabulom o boleštinama današnjeg društva 21. stoljeća.



Naime, ovdje je riječ o kompleksnoj priči gdje su glavni likovi dase, seljačine, sirovine, jebači, pederi, pa karakterne pederčine, arogantne osobe, licemjeri i ini provučeni kroz periodičan sistem kliznih elemenata što se kameleonski prilagođavaju okolini svako malo mijenjajući zastave, stranke i stavove u vlastitoj želji za kapitaliziranjem konačnog uspjeha. Predstavljeni su kao oštroumni, lukavi, proračunati, pronicljivi, ono baš pravo vraški đavolski simpatični trendovski bez imalo nostalgije za starim vragovima, svojim prethodnicima, a sama funkcija gotovo svih pjesama korespondira u teatralnoj komediografiji nizajući zgusnuti nadrealističan apsurd poput Monthy Pytona kada se čini da se ne radi o ničemu važnome, a ustvari, duboko u pozadini sadrži te vodeće osobine konstruktivne ironije i humoreske današnjeg društva.



Okey, prvi singl "Budimpešta" nimalo nije reprezentativan za uvod u ovu šašavu koncepciju otprilike kao što "Ona se budi" Šarlo Akrobate, na svu sreću nije stavljen na album "Bistriji ili tuplji čovek biva kad...", ali da jeste, album ne bi imao učinak koji je imao. Jer "Budimpešta" je tek početni dekor gitarskih staccata uz isprekidani funk/ new-wave retro s dva heavy izleta tek samo simbolički uron u daleko kreativniji nastavak, no već prema tom singlu dalo se naslutiti pravo tkanje. Drugi singl "Zadovoljština" od svega dvije minute je bio drastičan zaokret u žestoki šus na rubovima alternativno-avangardnog metala s blueserskim ritmom, a gostovanje hrvatskog Jim Carrey-a, Franta D. Romana u pratećem video spotu ulilo je dobar dio povjerenja kako se rađa jedan zanimljiv album. Ono što se u glavnom dijelu ovog teatra dešava jest ta slojevita zafrkancija insinuirajući ljudsku glupost pri čemu i sami izvođači, odnosno bend glume nevješte, skrpane rockere, polupjevače i opskurne poznavatelje vlastitih instrumenata, a to je odlično makar koliko god se u rocku, osobito progressive žanru na prvo mjesto stavlja umijeće sviranja.

Vratiti ću se još dalje, na pokojnog Captain Beefhearta & His Magic Band. Legenda za aktivnog perioda praktički nije imala niti jednog sljedbenika, a danas ih je sve više i više. Ne kažem da je Skotni Vrag 'maznuo' ponešto, uzeo je mnogo toga, možda čak i nesvjesno, no gitare Nikole Milosavljevića i Jakova Koščaka se ne mogu mjeriti s Ry Cooderom, Alex St. Clair Snoufferom i Jeff Cottonom koji su napravili urnebes na prva 3 albuma "Safe as Milk" (1967), "Strictly Personal" (1968) i "Trout Mask Replica" (1969), ionako u tim vremenima nitko nije obraćao pažnju na tu genijalnost, a to se ovdje pokušava kanalizirati sa živahnošću i ovlaš nemarnim tretmanima. No, Skotni Vrag je smišljena proteza otkačenih pjesama počevši od teatralne "Skotni vrag" koja varira od teškog prenemaganja Queen do System Of A Down s pričom o lihvaru nalik na pokojnog Bandića, a dečki imaju idealan poligon za takvu pjesmu jer im je bivši, slavni ministar Ivica Kirin sugrađanin. Gdje ćeš bolje inspiracije. Malo hip-hopa u "Bill Gates" ponešto sinkopira Primus mada basist Josip Šustić nema niti 50% Les Claypoolove snage, ali stvarčina je ok. Elektronski komadi "Ukrasio mozak" unatoč komediografsko angažiranoj lirici su jako plitki, čak nisu niti na nivou najblesavijih ex-Yu synth-pop izvođača, ali je zato "Ponekada nikada" minimalistički polu-EBM/industrial s odvaljenim Trans AM figurama odskočivši od figurativnog kompleta s auto-tune vokalima.



"Vlak ili bus" nosi šmek Laboratorije i Šumski; ugodni staccato i energetska podizačica sa psihodeličnm laid-backom je dostatna 'up&down' alternativa, a kao što je Laboratorija bila kompleksan stilski bend, tako se i ovdje pojavljuje neobičan skok u surf - "Smurf surf" i "Amnezija", dvije potpuno netipične pjesme s kojima bend pokazuje svoju šarolikost zalazeći djelomice i u post/math-rock blagim psihodeličnim aromama. Posljednja "Gigi Aids" je još jedna komična životna drama zaokruživši ovaj lucidno-pomahnitali sadržaj što neprestano varira skokovima i neočekivanim transformacijama, kako u fabuli, tako i u stilskim metamorfozama od rocka, preko metala, math-rocka, alternative sve do folka i elektronike.

Naslovi: 1.Skotni vrag, 2.Zadovoljština, 3.Bill Gates, 4.Ukrasio mozak, 5.Ponekada nikada, 6.Vlak ili bus, 7.Budimpešta, 8.Smurf surf, 9.Zvučni zid, 10.Amnezija, 11.Gigi Aids

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/05/2022