Posljednji realizirani filmski projekt velikana poljske i svjetske kinematografije Krzysztofa Kieslowskog je bila "francuska" triologija "Plavo - Bijelo - Crveno", a jedno od njegovih planiranih projekata, koje je prekinula, u slučaju ovakvih umjetnika, bez obzira na godine uvijek prerana smrt, je bila i triologija Raj - Pakao - Čistilište. Scenarija od Krzysztofa i imenjaka Piesiewicza se prihvatio mladi i talentirani njemački redatelj Tom Tykwer ("Lola rennt", "Princeza i ratnik") i započeo novo poglavlje u svojoj, vjerujem budućnost će pokazati, bogatoj karijeri.

Jednostavno prepričano, fabula opisuje englesku učiteljicu Philippu (Cate Blanchett) u Italiji koja nakon niza bezuspješnih dojava policiji o narko-dileru koji ne preza ni od prodaje smrti njezinim mladim učenicima, odluči uzeti stvar u svoje ruke i podmetnuti mu bombu u njegov ured, pri čemu strada četvero drugih, nevinih ljudi. Prilikom njenog ispitivanja u policiji, u nju se zaljubljuje policajac Filippo (Giovanni Ribisi) i odluči joj pomoći...

Cate B. je odlična u ulozi u isto vrijeme i slomljene, ali i odlučne osobe, željne da pravda dođe na svoje, a nakon niza sličnih uloga, inače meni dobrog prijatelja Ribbisia u kojima je maltene upao u pattern zbunjenog pubertetlije (Dar, SubUrbia,..), ovime dokazuje da je on sposoban i za nešto više. Njegova zaljubljenost je toliko opipljiva, realistična i nevina, da je to u poplavi filmova koji kao da izlaze s proizvodne vrpce i koji se bezuspješno trude prikazati isto, prava milina. Osim odlične glume, "Heaven" se diči i fenomenalnom fotografijom (Frank Griebe) i minimalističkom ali vrlo efektnom upotrebom glazbe koju potpisuje i sam Tykwer, a da ne spominjem nevjerojatnu redateljsku lakoću, kojom je sve ovo zaokruženo u jedan izniman film. Važno je i napominjati, kako bi pravi kritičari istaknuli, i autorsko nepodcjenjivanje gledateljeve inteligencije, pa mu ne pokazuje i objašnjava jednu stvar u isto vrijeme, što je, da se previše ne ponavljam u kritici mnoštva filmova, opet boljka mnogih (US) filmova.

Najgore od svega u cijeloj ovoj priči je što se filmu može lako desiti da ga filmski "čistunci" koji ne žele ni prismrdjeti recentnoj filmskoj produkciji koja ima "zvijezde" u sebi već sa samo furaju na neke alternativne filmske izričaje i autore često se samo praveći da razumiju što je autor uistinu htio reći ("filozofi") odbace kao "nedovoljno umjetničkog" (odnosno "nedovoljno zakukuljenog"), a opet ona publika koja je odrasla na junk filmovima pretežno američke produkcije koje obiluju spec. efektima na račun zanemarivanja unutrašnjosti likova ("mejnstrim"), odbace jer im je "previše umjetnički" i "neklasičan". Ne moralizirajući previše o tome što je ona napravila (gledatelju je uskoro jasno da dilera štiti pojedinci iz sustava), priča se fokusira na njih dvoje i odlazi od onoga što se u početku činilo kao kriminalističko sudska drama u neke sasma druge vode. I upravo te vode su ono što čine ovaj film vrhunskim audio-vizualno-emotivnim doživljajem... Usporedbe s pokojnim Kieslowskim i pitanje kakav bi on napravio film su vjerojatno vrlo nezahvalne, no ono što zasigurno mogu tvrditi je da je Tykwer veći vizualni tip i da mu je, ako ništa drugo, to komparativna prednost.

"Heaven" je kao prekrasan topao i sunčan proljetni dan nakon mjeseci blatne bljuzge, ali postavlje se pitanje: ako je "Raj" bio toliko prekrasan i topao, znači li to i da će "Pakao" biti brutalno ružan?

ocjena filma [1-10]: 9

sale // 22/03/2003